Zar ne mogu neke knjige ili radne bilježnice ostajati u školi? Bilo bi jednostavnije da se naprave svakom djetetu ormarić u školi pa da ostavlja knjige koje mu neće kod kuće trebati...
Novi prijedlog zakona o udžbenicima je fora. Predviđa, na
primjer, da komplet udžbenika od prvog do četvrtog razreda
osnovne škole neće smjeti imati više od 3 kilograma, peti i šesti
razred 5 kilograma, a sedmi i osmi razred 6 kilograma. Ukoliko će
taj zakon rezultirati kvalitetnijim udžbenicima u kojima neće
pisati hrpa nepotrebnih stvari kao sada, pozdravljamo ga. Ali,
ovako na prvu, baš je fora za zezanciju ta propisana težina
udžbeničkih kompleta.
Zabavna kilaža
Težina udžbenika tako bi bila sukladna satnici predmeta. Dakle,
ako je hrvatskog jezika pet sati tjedno i udžbenik smije biti
teži nego, recimo onaj za biologiju koje je sat i pol tjedno. I
udžbenik iz vjeronauka smije biti teži od udžbenika iz geografije
koje je također sat i pol tjedno, dok su vjeronauka dva sata.
Koliko će se isplatiti tiskati udžbenik iz glazbene kulture
upitno je, jer će em morati biti vrlo tanak em vrlo jeftin (jedan
jadan sat tjedno).
To što će u udžbenicima pisati nije propisano, važna je cijene i
težina. Pa će sad izdavačke kuće tiskati udžbenike s vagom kraj
sebe. Zamislimo scenu u tiskari: ‘Neeee, ovaj udžbenik je 20 dag
teži nego smije biti! Čupaj stranice! Ma što koje, uzmi one koje
ti djeluju teške.’
Što ako će različite izdavačke kuće imati različite težine
udžbenika za pojedine predmete? Recimo naruči se udžbenik iz
matematike od izdavačke kuće X, a ostali udžbenici od izdavačke
kuće Y.
I ukupna težina kompleta prijeđe dozvoljene 3 kg jer je izdavačka
kuća X drugačije rasporedila težine svojih udžbenika. Hoće li se
udžbenički komplet naručivati uz pomoć vage ili kalkulatora?
Vjerojatno da, jer će u katalozima udžbenika uz njihove podatke
pisati i težina u gramima. Pa će učitelji birati i naručivati i
uz kalkulator kako slučajno ne bi prešli propisanu težinu.
Kakva će biti kvaliteta papira tih težinski propisanih udžbenika?
Hoće li biti pahuljasti papirići slični onima u koje frčemo
cigarete, koji se trgaju ako samo puhneš u njih, tanki i
nekvalitetni? Važno da su lagani.
Brigu o kvaliteti papirusa ostavimo izdavačkim kućama koje ionako
dobivaju flekice od novog zakona (koji još nije izglasan, ali
kako kod nas u državi stvari stoje – bit će).
Radne bilježnice
Kao da nije dovoljno što je većina radnih materijala već dodatna
i neobavezna pa nerijetko roditelji reže kad se od njih traži da
se kupe, sada se novim zakonom o udžbenicima želi izbaciti iz
obveznog paketa i radne bilježnice.
Do kopirnog papira u školama je nerijetko teško doći, radnih
bilježnica neće biti, pa gdje, kako i pomoću čega će učenici
vježbati i utvrđivati gradivo? Udžbenici neće baš moći biti
radni, budući da su ograničeni težinom, a i predviđeni za
korištenje četiri godine.
Navodno će djeca moći vježbati na tabletima. Gdje je u toj priči
vježbanja na tabletima odnos učitelj – učenik kad učitelj
ispravlja pa učenik vidi gdje je i što je pogriješio? Gdje je u
priči o tabletima ona priča kako je silno buljenje u monitor
štetno? Ukoliko ćemo papirne materijale zamijeniti
digitalnim i samo digitalnim, dobit ćemo generaciju ćoravih
pahuljica. Ionako od djece radimo pahuljice, a blejanjem u
tablete i računala dobit ćemo masu klinaca s očalama.
Gdje ima volje ima i načina
I dok smo se svojevremeno žalili i vrištali na klince kako
previše vremena provode buljeći u monitore, sad im želimo to
nametnuti. Divno je i krasno imati lakše torbe. Samo, uz malo
volje i truda to se može i danas napraviti. Zar je potrebno da
djeca svakodnevno nose sve knjige u školu? Zar ne mogu neke
knjige ili radne bilježnice ostajati u školi? Bilo bi
jednostavnije da se naprave svakom djetetu ormarić u školi pa da
ostavlja knjige koje mu neće kod kuće trebati.
Ako znam da moji pilići nemaju kod kuće što rješavati u radnoj
bilježnici ili zbirci zadataka iz matematike – ostavljam te
knjige u školi. U torbama nose samo ono što im je potrebno kod
kuće za eventualno učenje ili pisanje zadaće. Mojim učenicima
torbe nisu teške.
Gdje ima volje ima i načina. Dovoljno je samo biti organiziran,
znati koje knjige ćemo kada trebati i učenici će imati lakše
torbe ukoliko će se pridržavati dogovora i rasporeda. No,
poznajem i učitelje kojima učenici na svaki sat moraju nositi i
udžbenik i radnu bilježnicu, a radnu bilježnicu ni pipnuli od
početka školske godine nisu. Zbog takvih će nam sada i ukinuti
radne bilježnice. Gr!
Lova, lova, lova
Radne bilježnice, nastavni listići, zbirke zadataka, atlasi i
ostala pomoćna sredstva moći će se dodatno nabaviti, ali njihova
ukupna cijena neće smjeti biti veća od 20 – 40 posto ukupne
cijene udžbeničkoga kompleta, ovisno o razredu. U nižim će
razredima učitelj/ica sam/a određivati koje će dodatne materijale
tražiti, ali zamislimo pokolj u višim razredima, kad istovremeno
zaplaču povjesničar, biolog, geograf, matematičar, tehničar… da
baš oni trebaju radnu bilježnicu, a mogu ukupno tražiti samo
jednu ili dvije? Mogli bi se počupati, oči iskopati.
Ono kad ne pitaš struku
Kao i sve, i ovaj prijedlog zakona ima dobrih i loših ideja. U
principu je zamisao odlična, ali praksa će zasigurno pokazati da
ne štima sve tako bajno kao u teoriji.
Učitelji već sad strepe od tog novog zakona, nakladnici su na
normabelima, klincima je svejedno, roditelji ni sami ne znaju što
bi mislili. Vrijeme će pokazati svoje. Kao i kod svega drugoga
gdje se nije slušala struka.