Međimurje je poznato i po gastronomiji. Tipična jela su pretepena juha, meso ‘z tiblice, trganci, sir turoš, jela od grahorica i kaše, međimurska gibanica, zlevka...
Međimurje je u 16. i 17. stoljeću bilo pod upravom slavne obitelji Zrinski koji su između Mure i Drave imali imanja i ostavili dubok trag. Najznačajniji je kompleks staroga grada u Čakovcu s Muzejom Međimurja, koji ima najvažniju ulogu u privlačenju turista koje zanima povijest nekog kraja. Vrijedi u Čakovcu razgledati i Memorijalnu zbirku slikara Ladislava Kralja Međimurca, crkvu sv. Nikole i arhitekturu samog centra grada u kojem je i secesijska zgrada nekadašnjeg trgovačkog kasina.
Najveće čakovečke manifestacije su Međimurski fašnik, Ljeto u
gradu Zrinskih i, najposjećenija manifestacija, Porcijunkulovo.
Put dalje vodi do Nedelišća u kojem je radila jedna od prvih
hrvatskih ambulantnih tiskara u 16. stoljeću, koja je jedno
vrijeme bila i jedina tiskara tada u Hrvatskoj. U njoj je 1574.
tiskan i “Decretum” Ivana Pergošića, prva knjiga tiskana na
kajkavskom. U Nedelišću se može razgledati i kip Gospe Lurdske iz
1883. najstariji u nas, a to je naselje poznato i po smotri
“Međimurska popevka”. U susjednom Kuršancu je mjesto pogibije
bana Nikole VII. Zrinskog koji je stradao u lovu na vepra
1664.
Decanterove nagrade
Ondje mu je 1728. španjolska markiza Anna Maria Pignatelly de Pereguardo Althan podigla kameni spomenik koji se danas čuva u Muzeju Međimurja, a u Gornjem Kuršancu postavljena je njegova kopija. Put dalje vodi kroz Vulariju, Prelog, Donji Vidovec, Donju Dubravu i Kotoribu do Goričana, Domašinca, Novakova i Podturna do Murskog Središća, Hlapičine, Lapšine i Štrigove koja je u vrijeme vladavine Zrinskih bila jedno od važnijih mjesta u Međimurju i središte vinogradarstva. Zrinski su bili poznati po proizvodnji vina u bregovitom dijelu Međimurja, gdje su prvi vinogradi posađeni u vrijeme Rimljana.
Danas tim područjem, povezujući vinske kuće i vinogradare, vijuga
30 kilometara duga Međimurska vinska cesta, koja je u akciji
Hrvatske turističke zajednice svojedobno proglašena najboljim
turističkim proizvodom u kontinentalnoj Hrvatskoj. Uzgajaju se
uglavnom sauvignon, graševina, rajnski rizling, muškat žuti,
mirisavi i crveni traminac, moslavac, chardonnay, pinot crni i
cabernet sauvignon, a međimurski vinski brend je pušipel,
revitalizirana autohtona sorta moslavac ili šipon, kako se još
naziva.
Među najpoznatijim vinarima su Cmrečnjak, Štampar, Belović, Dvanajščak, Jakopić, Lebar, Lovrec, Novak, Kunčić, Kojter, Kocijan, Tomšić, Turk, Hažić… Neka vina posljednjih godina osvajaju i Decanterove nagrade, a mogu se probati u dvadesetak kušaonica. Svake godine u Štrigovi se održava festival vina Urbanovo.
Međimurje je poznato i po gastronomiji. Tipična jela su pretepena juha, meso ‘z tiblice, trganci, sir turoš, jela od grahorica i kaše, međimurska gibanica, zlevka… – Međimurci vole grah, krumpir, zelje, grah s kiselim zeljem, hajdinu kašu. Gurmanima upućenim u međimursku gastronomiju nepce najprije zavapi za mesom ‘z tiblice, dimljenim svinjskim mesom u kosanoj masti, a koja se opet često nađe na ukusnoj kori kukuruznog kruha.
Tipična mesna jela u našem kraju su i ona peradi i divljači te riječne ribe koja se peče umočena u kukuruzno brašno. Ovdje se spravlja niz jela od mlijeka uz preferiranje svježeg kravljeg sira i turoša. Sve brojniji uzgajivači koza polako mijenjaju tu sliku pa se povećava udio ponude kozjih sireva. Bučino ulje u Međimurju ima svoj dom, a koristi se za salatu, svježu i kiselu, namaze i kao dodatak jelu. Specifičan međimurski desert uglavnom su suhi kolači, orehnjača, makovnjača, kukuruzna zlevanka, štrukli sa sirom i jabukama, a delicijom držimo međimursku gibanicu – kažu u Turističkoj zajednici.
Duh u svakom kutku
Ponešto od toga može se kušati u međimurskom restoranu “Mala
hiža” u Mačkovcu koju vodi chef Branimir
Tomašić. Na početku karijere dovezao je kamionima u
Međimurje cijelu 110 godina staru hrastovu kuću iz Otoka
Svibovskog kod Zagreba. Rastavio ju je na dijelove i ponovno
sastavio u Mačkovcu prije 21 godinu. No, pohod putevima Zrinskih
vodi dalje do Šenkovca, gdje je 1376. Stjepan Lacković
Čakovečki utemeljio pavlinski samostan posvećen
Uznesenju Blažene Djevice Marije i svim svetima.
Sredinom 16. stoljeća Nikola Zrinski Sigetski sagradio je obiteljski mauzolej unutar samostana, u kojem je pokopana njegova prva supruga Katarina Zrinski. Očuvana je kapelica, svetište nekadašnje crkve s gotičkim freskama s kraja 14. st., a taj spomenik nulte kategorije danas je najznačajnija znamenitost Šenkovca. U koji god se dio Međimurja zađe, u svakom se osjeća duh Zrinskih.
