Damir je i uspješan poduzetnik, kojeg su poslovni ljudi pored stručnosti, točnosti, odanosti i kakvoći učinjenog, prihvatili i zbog njegovog šarma, spremnosti na šalu i nekakvu dosjetku, kojom i neugodne trenutke pretvara u radost
Dvadesetak godina, a posebice danas najpoznatija i najtraženija osoba u gradu na sjeveru naše Hrvatske je Damir Jurinić, čovjek koji je spreman, prvo pomoći svima, a tek na kraju ako treba sebi i svojima. Nikada ne kaže da nešto ne može da nema vremena, ako je zauzet trenutno, slijedi njegova poznata, počekaj malo ili javim ti se odmah. I drži se toga. Zato ga svi trebaju, traže, žele s njime kavu ili pivo popiti, za savjet pitati i zato je stalno u pokretu. I jedino se svi pitaju, kako sve to izdrži. I kako svakoga vidi i svakoga pozdravi.
Nikada bijesan, namršten, osvetoljubiv ili grub. Svugdje je
dobrodošao, iz ničega stvori nešto i može se reći kako je već
sada za života legenda. Njegovi su kako se to danas kaže,
projekti: Počasni rudarski zdrug, Murska alka, Ljeto uz Muru,
Vatromet na Novu godinu, bodrenja košara, ali i ostalih športaša,
kotlići i Martinje u parku i još stotine drugih pikanterija, koje
ljude-grad čine zadovoljnim i sretnim.
Knjiga bi se dala napisati koliko je veselih trenutaka i pošalica upriličavao u dane kada je Mursko Središće iz općine postajao grad skupa sa svojim gotovo jednako poznatim prijateljem i kolegom Zlatkom Bekom Đukom i sigurno je to kako su to bili jedni od najljepših trenutaka i događanja u novijoj povijesti Murskog Središća, od nezaboravni Berbi grožđa i povorki središćanskim ulicama i u 60. i 70. godina minulog vijeka.
Damir je i uspješan poduzetnik, kojeg su poslovni ljudi pored stručnosti, točnosti, odanosti i kakvoći učinjenog, prihvatili i zbog njegovog šarma, spremnosti na šalu i nekakvu dosjetku, kojom i neugodne trenutke pretvara u radost. U dilemi sam pitati ga prvo o Počasnom rudarskom zdrugu po kojem sada kada namea ugljena, kaputa i hlača, žniranci i kruha serjonskog je Mursko Središće najpoznatije u ovom kraju i dalje u Domovini i izvan nje ili o tvrtki koju vodi i koja se brzo širi, a kako je vezana uz ovog trenutka klimavu brodogradnju.
Prevagnula je tvrtka i posao, jer ipak je poduzetništvo i
gospodarstvo temelj svakog društva. Ne pitam ga je li razmišljao
o kandidaturi za gradonačelnika, što mu mnogi predlažu i žele ga
vidjeti na čelu grada, upravo zbog stila ili načina života, zbog
susretljivosti s ljudima i življenja na zemlji među
ljudima.
Nametnuti nam Domovinski obrambeni rat, a potom nepoštena, kriminalna i bahata privatizacija svega vrijednoga od strane onih koji su bili direktori, a potom nekim čudom postali vlasnici i Jurinića su doveli u neizvjesnost. Radio je u jednoj privatnoj maloj tvrtki, no uskoro je uvidio kako tu kruha nema, a nije htio otići iz Hrvatske te se odlučuje za vlastiti posao.
– Vrijeme rata i slučajnost, kao i osjećaj sposobnosti kako nešto mogu napraviti, u meni su pobudili volju i želju okrenuti se novoj stvarnosti, koja je i meni djelovala okrutno, s kolegom i prijateljem Tomicom Fučko krenuo sam u posao i nakon godinu i pol dana kroz razna testiranja dobili smo povjerenje i poslove američke tvrtke MENLO čiji vlasnik nas je dva puta obišao i bio je vrlo zadovoljan i uveo nas u poslove s hrvatskom brodogradnjom.
Dobar glas 2000. godine doveo nam je američku kompaniju INGERSOOL-RAND i proširio posao, a potom isto tako američki MILWAUKEE s nama ulazi u posao, te uskoro postajemo generalni uvoznici za sve tri spomenute tvrtke. Bilo je i teških trenutaka, no uspjeli smo puno toga napraviti te smo od početnih Tomice i mene došli do 10 zaposlenika, koji redovito dobivaju plaću i druge bonitete.
Ovog trenutka za nas su zainteresirani Japanci čiji je predstavnik Osaka bio kod nas, ali zbog krize u hrvatskoj brodogradnji malo ćemo sačekati, a potom odlučiti krećemo li u zemlju izlazećeg sunca. Naša tvrtka TID EXTRA sljedećih šest mjeseci ništa ne može poremetiti, ako pak brodogradnja u Hrvatskoj propadne imamo pričuvna rješenja. Priznajem, nije mi svejedno kako će se završiti s Uljanikom, 3. majem i Brodosplitom, jer od tih brodogradilišta imamo potraživanja, a i poslovati želimo, tako da zazivamo njihov opstanak, jer riječ je o vrsnim brodograditeljima.
Nebre Jurinić biti i šnajder, šoštar i trikotažer
Jurinićeva je ideja da Mursko Središće postane Grad rudara, da po tome grad bude prepoznat svugdje i uvijek. A ta prepoznatljivost je postao Počasni rudarski zdrug koji je svojim izgledom i ustrojem zagolicao one koji tvrde i u pravu su kako je Mursko Središće i grad šnajdera, šoštara i trikotažera kojih je bilo više od rudara, ali oni nemaju ništa.
Znam kazati kako rudari imaju spomenik u parku gdje se mogu skupljati, a krojači, postolari i trikotažeri nemaju niti to, jer su njihovi čelnici sve rasprodali, te od njihovih cehova nema niti traga. Osim u nekretninama i pokretninama njihovih posljednjih šefova.
– Jednog trenutka u Murskom Središću, mnogo je toga propadalo i
kada je gradonačelnik bio Dražen Breglec razmišljali smo što bi
mogla biti prepoznatljivost grada, kroz suvenire, predmete i
napise. Rudarstvo nam je pružalo širinu za razliku od ostalih
djelatnosti i pokazalo se dobrim, jer smo uskoro dobili Spomen
centar rudarstva, Cimper, oznake GRAD RUDARA na tablama na
ulazima u grad i konačno Počasni rudarski zdrug.
Znam reći, pronađite si ili stvorite svog Jurinića koji će stvoriti ili skupiti nešto što će pokazivati kako je Mursko Središće i grad krojača, trikotažera, postolara, mlinara i pekara. A u Murskom Središću i okolici još je mnogo živih negdašnjih radnika Modeksa, MTČ-a, Mlina i Pekarnice i sigurno oni posjeduju strojeve, alate i predmete, ali i znanja o poslovima koje su radile. Treba se ohrabriti, posložiti i bio bi to fundus velikih razmjera.
Zalešće treba biti srce turizma, dim se mora vidjeti i osjetiti
Turistička zajednica i sve što se događa navezano uz turizam u Murskom Središću ne može bez Jurinića, no on nije zadovoljan sporošću koja se događa kada je turizam u pitanju i nije pristalica ‘politike’ kako je Gradska lučica i Šetnica uz Muru, kičma razvoja i djelovanja turizma. I kako će strani turisti na ulasku u Hrvatsku i Mursko Središće zastati i ostati zbog toga što mogu čuti, vidjeti ili dobiti u lučici i na šetnici, premda su i to lijepe stvari i prizori.
– Bile su to Zlatne godine turizma kada je ondašnji gradonačelnik Dražen Breglec od nas tražio da učinimo nešto što će ljude okupljati i znam kako su se ljudi, u ono vrijeme Česi, Slovaci, Mađari i Poljaci, manje Nijemci i Austrijanci, zaustavljali jer su vidjeli kako se dimi iz kotlića i s roštilja, kako se pleše i pjeva. Dobro i srčano su Turističku zajednicu vodili Ivan Mikulić (IZI) i Mihaela Trajber Ban, ali sluha u vlastima nije bilo i oni su nestali. Ja sam od prvog trenutka moga rada u Turističkoj zajednici smatrao sam kako je Ribnjak Zalešće mjesto za održavanje događaja koji će pokazivati tradicionalnost našeg grada, gdje će na prvom mjestu biti ponuda domaće kuhinje, nešto ubrzana, ali domaća.
Treba biti ‘dima’ k ako bi s e prolaznik, turist, gost zaustavio i ostavio koji euru ili kunu. U vrijeme gradonačelnika Rudolfa Klennerta, tražili smo da onih 3 posto poreza na potrošnju ide za turizam, te da se ugostiteljima kada rade duže od pola noći za te sate porez ne naplaćuje. Mislim tu na vrijeme održavanja Ljeta uz Muru i ne znam je li sadašnji gradonačelnik Dražen Srpak nešto po tom pitanju učinio. Smatram kako treba pomoći ugostiteljima, a ne od njih samo tražiti i uzimati. Isto tako više treba izdvajati za Turističku zajednicu s jakom ulogom Ureda Turističke zajednice.
Stalne izložbe i večeri poezije po kafićima su potreba
Ne tako davno, a opet u vrijeme gradonačelnika Dražena Bregleca puno se davalo za kulturu, pak je Gradsko poglavarstvo imalo pročelnicu-voditeljicu za kulturu Mariju Mavrič te vrhunsku knjižničarku i animatoricu Barbaru Novak. Male, ali mnoge priredbe održavale su se Kod Vurija, u ARTu, Ilonki, te u Gradskoj knjižnici i sve su bile popularne i dobro posjećene. Danas je kultura samo KUD Mura, a to nije dovoljno za grad koji odnedavno ima i Centar za kulturu, a nema osobu zaduženu da njime upravlja, sastavlja program događanja i slično.
– Da, sjećam se tih Izložbi slika i književnih večeri kod Vurija, u Artu, u Motelu Ilonka i bilo je to lijepo i zabavno, jer si imao gdje otići i u bliskosti s autorima živjeti kulturu. Toga danas nema, a sposobnih ljudi ima, samo ih treba animirati. Stotine naših ljudi kod kuće izrađuje i ima slike, nakite, keramiku, bižuteriju i druge tehnike umjetnosti, a osim obitelji i prijatelja nitko ih ne vidi.
Evo, MIENERSI su napravili motor koji je uz njihovo sjedište i ja
se tome divim i svaka im čast. A tako bi htjeli i drugi, ali
pitanje je gdje i kada… Mali sadržaji na malom prostoru trebaju
biti kulturna ponuda grada, stoga umjetnike treba dovesti na
šetnicu, plac, trg, kafiće, pa i predvorja tvrtki. I što je vrlo
važno, umjetnicima i izlagačima ne odmah naplaćivati
‘mjestarinu’, kako što je to znalo biti.
Odlazak mnogih ljudi, poglavito mladih iz Murskog Središća, problem je puno veći nego to misli lokalna i državna vlast. U Murskom Središću nema nezaposlenih, ali ne zato što su se tu zaposlili, nego što su otišli u svijet.
Gospodarstvo se teško i slabo razvija, uz pojedine izuzetke, ali to nije dovoljno da bi ljudi ostali i mogli primjereno živjeti. Sva je sreća što se Graz, Leibnitz, Maribor, Odranci i druge destinacije gdje naši ljudi rade blizu, pak vikendom dolaze doma te su većina vrata tih dana otvorena. Očito je kako u gradu ne postoji poduzetnička klima niti politika koja bi pomogla da se otvori petstotinjak radnih mjesta što bi dovoljno bilo da grad primjereno djeluje.
– Odlazak, poglavito mladih u inozemstvo i mene jako boli, premda sam svjestan kako smo ulaskom u EU postali otvoreni na više frontova, pa tako i na migracije radnika. No, mi smo mali narod i država je ta koja bi trebala voditi računa da ne ostane bez stanovnika. Ne, ona je skupa, preskupa, opterećenja poduzetnika su ogromna i samo pritišću, pravila i zakoni dnevno se mijenjaju što poduzetnicima sadašnjim i potencijalnim ne ostavlja dovoljno prostora za razvoj i širenje.
Kikiriki poticaji koje daje država su nešto što je smiješno, jer bolje bi bilo da ih ne daje, a da nam smanji i ukine pojedine namete kojih u svijetu nema. Ali naša država je gladna novca, od lokalne do vrhovne razine i onda nama ne ostaje novca za povećanje plaća djelatnicima, a mi bi htjeli da budu više plaćeni. Sada su u pitanju plaće, a uskoro će biti i mirovine, jer male plaće su i male mir ovine.
Ovakav ustroj države vodi k propasti, a za to su krive sve vlasti u novoj Hrvatskoj. Opterećivati poduzeća, a smanjivati mirovine vodi u propast. Vidim to i u našoj firmi, koja ima vrhunski proizvod, ja osobno sam odgovorna osoba INGERSOLA za Europu, pak teško poslujemo.