Ekipa se nebrojeno puta dokazala na sijaset zahtjevnih novinarskih zadataka. Ispit je položila i u gumenome čamcu u spustu rijekom Dravom, a misleći kako će to biti 'laganini vožnja'
U zahtjevnost spusta uvjerili su se Lea,
Korina i Dario koji su se tek
na odmorištima odvajali od vesla. Bile su tu i snažne veslačke
ruke međimurskog dožupana Josipa Grivca.
– Zahvaljujemo suvlasniku hotela Golf
Donji Vidovec, skiperu Vinku
Nestiću, njegovom sinu Robertu
i Vladimiru Štefiću –
Ščukici, zaposleniku Golfa, ekipi koja je
brinula o sigurnosti našeg čamca – kaže naš izvršni urednik
Alen Fuš.
Posljednji kolovoški dan bio je poseban za dio uredničke,
novinarske i suradničke ekipe našeg portala. Dugo očekivani
i dogovarani spust starim tokom rijeke Drave od Svete
Marije pa do Donje Dubrave pretvorio se je tek u djelomičnu
zbilju zahvaljujući prije svega našoj fotografkinji
Miroslavi Novak te
gostoljubivim Donjovidovčanima Josipu
Grivcu i Vinku Nestiću. Uz spomenute, u gumeni
čamac za desetak osoba, ukrcali su se izvršni urednik Alen Fuš,
Lea Perhoč, Korina Ban, Dario Hrašćanec i autor ovog priloga.
Većini je to bio prvi spust pa možete zamisliti kako su se
osjećali. Nisu to ničime odavali, no u krajičku njihovih ‘okica’
ipak se je nešto naziralo.
Polazište nam je bilo u hotelu Golf gdje smo toga dana, točno u
podne, održali redakcijski sastanak, podijelili tjedne obveze i
zadatke… Pred hotelom su nas već čekali automobil s
prikolicom na kojoj je bio gumeni čamac i vozači Robi i Ščukica.
Tu su bili i naši suputnici Josip i Vinko. Krenuli smo u dva
automobila do kupališta u Svetoj Mariji gdje su nam domaćini
spustili čamac u Dravu drugačiju od one kakvu je viđamo gotovo
svaki dan, veliku i ‘kultiviranu’.
Bila je to Drava urešena zelenilom obalnog drveća, raslinja,
ptičjeg i inog životinjskog svijeta koja nas vraća u vremena za
koje ova mlada posada zna samo iz knjiga, priča.
Slijede upute iskusnih riječnih vukova, Vinka i Josipa,
dvojca koji su u Dravu i čamce ulaze već gotovo 15-tak
godina, kada je ovaj dravski put izazovan i atraktivan.
Raspoređeni smo u čamcu. Čamac je za svaki slučaj bio opremljen
motorom kojim je rukovao Vinko, a na njegovom dnu bila su drvena
vesla. Prvo je u ruke uzeo Josip, a ostala tri je trebalo
raspodijeliti jer su sa svake strane trebala po dva veslača.
Pogledima su podijeljeni zadaci pa su ‘sretne ruke’ postali Lea,
Korina i Dario. Alen se ‘zabio’ na dno pramca, do
njega Miroslava, a ja do kormilara. Kazaljka na satu
pokazivala je 13:22 sata kada smo startali. Upozoreni smo kako je
kraj riječnog puta dugog 14,5 km, gdje se spajaju stari tok
rijeke Drave i odvodni kanal HE Dubrave kod Donje Dubrave, da
vožnja, ovisno o korištenju ‘pogonskog goriva’ traje otprilike
pet sati, no zbog naših obveza mi smo već na startu obznanili
kako tu dužinu nećemo u cijelosti upoznati, da ćemo se morati
usput iskrcati i što smo učinili negdje oko 18 sati.
Nismo pitali koliko smo kilometara prošli, no to nije bilo ni
važno. Važno je bilo da smo tih nekoliko zajedničkih sati
upoznali sve hirove i krasote oduvijek čudnovate i lijepe rijeke.
Da je ona doista tako vjerojatno i danas u svojim mišićima
osjećaju krhke dame, a Josip i Dario su osjetili i hladnoću
Drave jer su morali u nju ne bi li nas ‘odsukali’ s jednog od
bezbroj skrivenih podvodnih drvenih grebena.
Previše bi prostora potrošili za iznošenje svega što smo u tih
nekoliko sati naučili, doživjeli jer Josip nam je bio vrsni tumač
i učitelj koji je pronašao jedan od najpovoljnijih riječnih
sprudova gdje je uslijedio ručak. Meni? Jeger, različite vrste
kobasica nabijenih na štapovima, okupljanje oko vatre i pečenje
onoliko koliko kome odgovara. Dodat ćemo kako smo nešto prije
imali kraće zadržavanje na obali u Malom Bukovcu kod jednog
privatnog imanja jer su nam Robi i Ščukica ovdje dopremili drugi
motor jer je prvi ‘riknuo’.
Bez znanja posade, dopremu novog dogovorio je Vinko. Iskustvo…
Nećemo zaboraviti kako je jedan dio posade iskoristio za
kartanje. Vjerojatno im je izazov bio lijepi izletnički stol i
nadstrešnica.
Na jednom pristaništu, lokaciju doista ne znamo, su nas dočekali
naši vozači i vratili nas na start našeg puta – hotel
Golf. Previše bi bilo ponaosobnih dojmova za iznošenje. Reći
ćemo samo za kraj – nešto takvo nam je trebalo i treba. Ponovilo
se! Hvala dožupanu Grivcu, hvala osoblju hotela Golf, hvala
prirodi za ostavljeno neopisivo lijepo nasljeđe!