'Dragi roditelji, smanjite doživljaj pri upisivanju vaše djece na tisuću i jednu izvanškolsku aktivnost. Oni su djeca, neka se tu i tamo poigraju. Onda ćete reći kako su u školi opterećeni. Nisu, nego nemaju vremena za školske obveze kad im natrpate gomilu neškolskih obveza.'
Dugo, toplo ljeto je (pre)kratko trajalo, valja se vratiti u
školske klupe. Vjerojatno najveća briga učenika, ali i većeg
dijela prosvjetara s početkom nove nastavne godine je
koliko ima radnih dana do zimskih praznika. Dio učenika će
se zakleti da su jedva čekali da počne škola jer im je kod kuće
već bilo dosadno, zaželjeli su se prijatelja, ali nakon tjedan –
dva taj će entuzijazam splasnuti pa će uslijediti prebrojavanje
dana do sljedećih praznika.
Bilo kako bilo, stariji smo za jednu godinu, a novi su izazovi
pred svima nama. Novih 175 nastavnih radnih dana nas čeka da ih
ispunimo znanjima.
(Pre)mali razredi
Učenika je iz godine u godinu sve manje. I dok je recimo, moja
prva generacija brojala dvadeset devet učenika u razredu, danas
ih toliko nema u dva razreda zajedno. Broj učenika u razrednim
odjelima kreće se od 13, 14, 15, 16, a razred s 20 učenika je
‘veliki razred’.
Učitelji najbolje vide kako nam pada natalitet. Iz generacije u
generaciju.
Ruku na srce, prelijepo je raditi u razredu s malim brojem
učenika. Rad je kvalitetniji, lakše se i bolje posvetimo svakom
učeniku. Nikako ne može učitelj jednako dobro raditi u razredu s
dvadeset devet učenika i razredu s trinaestero učenika.
Uzmimo u obzir i da današnja djeca zahtijevaju sve više
pozornosti i individualnog rada. Koje je olakšanje raditi
papirologiju za njih 13 umjesto za njih 29! A tek ispravljanje
ispita i kontrolaca?! Pa pripremanje materijala za njih samo 14.
Dvostruko manje vremena treba, a to vrijeme se umjesto u
kvantitetu lako pretvori u kvalitetu radnih materijala. S te
strane gledano, svaki prosvjetar pozdravlja mali broj učenika u
razredu.
Mali broj učenika u razredu ima samo prednosti, hrpu prednosti,
tko bi ih sada sve pobrojao. Ali, koliko god bilo lijepo raditi u
malenom razredu, ipak je zabrinjavajuće što je takvih malih
razreda sve više. To više nisu razredi, sad su razredići.
Što bi roditelji trebali znati tjedan dana pred početak
nastave?
Ukoliko djeca ne dobivaju udžbenike u školi treba provjeriti ima
li dijete potrebne udžbenike i opremu. U redu, ne mora sad baš
odmah imati sve što će mu tijekom godine trebati, neke stvari
(pribor za likovnu kulturu i geometriju primjerice) se mogu
kupiti “u hodu” kad zatrebaju, ali većinu potrebnog pribora treba
imati spremnu.
Djetetu treba osigurati miran prostor za učenje: radni stol,
adekvatan stolac, primjereno osvjetljenje. Nije dobro da dijete
svaki dan piše zadaće i uči na različitim mjestima u stanu. Danas
u kuhinji, sutra u dnevnoj sobi, prekosutra u spavaćoj sobi. Lako
bi tako i na balkonu završio. Djeci je potrebna rutina i
dosljednost. ‘Tamo ti je radni stol, sjedni i napiši zadaću na
njemu.’ I priči kraj.
Red, rad i disciplina
S djetetom treba dogovoriti i uspostaviti red kojeg će se tijekom
nastavne godine držati: u koliko sati se odlazi na spavanje,
koliko i kada dnevno smije gledati televiziju, kada i koliko se
može igrati na računalu, kada je vrijeme za učenje, kada je
vrijeme za slobodne aktivnosti i kada je vrijeme za igru. I tog
se rasporeda treba držati.
Ne bi se smjelo dogoditi da jedan dan dijete zaglavi već dio
vremena na računalu ili pred televizorom i drugi dan dođe bez
zadaće ili nespremno u školu. Za poštivanje dogovorenog rasporeda
jednako su odgovorni i roditelji i djeca.
Roditelji više jer su odrasli, oni su ti koji dijete trebaju
upućivati. Dakle, ako dijete dođe bez zadaće u školu – kriv je
roditelj jer nije osigurao pridržavanje utvrđenog dnevnog
rasporeda. Pridržavanjem takvog dnevnog rasporeda razvijaju se i
radne navike kod djece.
Dobit ćeš ti svoje u školi
Nadajmo se da više ne postoje oni koji plaše djecu školom
(sistem: ‘vidjet ćeš ti svoje kad dođeš u školu’). Zapravo,
vjerojatno više takvi ne postoje jer u današnje vrijeme
nisu učenici ni za što krivi, krivi su učitelji za sve.
Na dijete se ne smije ni podviknuti, a niti ga krivo pogledati,
već roditelji tužakaju pravobraniteljici za djecu, ravnateljima i
inim dječjim zaštitarskim službama. Teško da se djecu više može
zaplašiti školom jer imaju sve manje poštovanja prema učiteljima,
baš kao i njihovi roditelji.
Ipak, nađe se tu i tamo koje uplašeno dijete, ali onda roditelj
krivi zločestog učitelja, sebe naravno neće okriviti da je plašio
dijete.
Nisu svi za pet
Bilo bi zdravo kad bi roditelji bili sposobni realno procijeniti
djetetove mogućnosti i onda prema njima postaviti svoja
očekivanja. Ne treba tražiti premalo, ali još je možda gore kad
se traži previše. Tada dolazi do frustracija i djeteta i
roditelja, ali i učitelja od kojeg se očekuju doslovce čuda. Ono,
dijete završi razred s realnim vrlo dobrim uspjehom, a roditelj
pita ‘u čemu je kod mog djeteta problem’ kao da je vrlo dobar
uspjeh užas, koma i sramota. Ocjene su od nedovoljan do odličan,
a nisu svi za odličan. I to je to. Točka.
Prenatrpanost izvanškolskim aktivnostima
Ima djece koja nakon nastave trče, ili ih roditelji razvažaju, na
još sto strana. Pa tako idu tri puta tjedno na neki sport, dva
puta tjedno u glazbenu školu pa još dva puta tjedno na drugi
strani jezik, možda idu i na ples, slikanje, sviranje… što li se
već nudi. Halo! Usporite malo! Ne moraju djeca ići na baš sve
ponuđene izvanškolske aktivnosti. Treba im vremena za redovne
školske obveze, za zadaću i učenje, ali treba im i vremena za
igru i odmor.
Dragi roditelji, smanjite doživljaj pri upisivanju vaše djece na
tisuću i jednu izvanškolsku aktivnost. Oni su djeca, neka se tu i
tamo poigraju. Onda ćete reći kako su u školi opterećeni. Nisu,
nego nemaju vremena za školske obveze kad im natrpate gomilu
neškolskih obveza.
Sretan početak svima
Ostalo je tjedan dana do novog starta. Sretan početak i još
sretniji završetak svima. Neka u novoj nastavnoj godini
roditelji i učitelji budu partneri, učenici savjesni i odgovorni
i neka bude mir u svijetu.