Franjo Bogdan iz Hlapičine: Sugraditelj mjesne velebne crkve svete Ane

- Mnogi me pitaju zašto tako velika crkva u Hlapičini i zašto baš na ovom mjestu, a ja odgovaram kako smo tih godina s ondašnjim župnikom vlč. Blažom Totom razmišljali da ona jednom postane župna crkva. Hlapičina ima preko 700 stanovnika i stalno raste, kaže Franjo Bogdan, sugraditelj i najveći domaći donator crkve Svete Ane u Hlapičini

Više od trideset godina Franjo Bogdan iz Hlapičine je odbornik Župe Sveti Martin na Muri, jedan je od najbližih suradnika aktualnog župnika prečasnog Ivana Hercega, najbliži podupiratelj i sugraditelj crkve u naselju, ranijem svetomartinskom župniku velečasnom Blažu Toti, najveći donator i staratelj o crkvi Svete Ane, koja je blagoslovljena prije 25 godina. U nedjelju koja je prva pred nama 29. srpnja u Hlapičini će biti središnja proslava 25. obljetnice blagoslova velebne crkve Svete Ane u ovom naselju, koje spada u Župu Sveti Martin na Muri i Grad Mursko Središće.

Franjo Bogdan je osoba svugdje nazočna, osoba koja daruje materijalna dobra, ali i samoga sebe, poglavito kada je u pitanju katolička crkva, rudari, gasitelji, nogometaši. Znamo ga desetljećima i znamo s kolikom ljubavlju služi svojoj župi i crkvi koja sliči na ‘baziliku’ i ne možemo ga iznenaditi niti jednim pitanjem, kao što on nas teško može iznenaditi odgovorom. Pitamo ga o svemu navezano za hlapičansku crkvu, a jedino ga ne pitamo je li u toj crkvi tajno kršteno koje dijete nekog dužnosnika, kako što je to bilo posvuda u vrijeme kada je Hrvatska bila u Jugoslaviji. Kada smo dogovorali ovaj intervju rekli smo da se nađemo ujutro kod crkve u Hlapičini i kad smo došli točno u dogovoreno vrijeme, Franjo je već razvozio prikolicu zemlje oko popločenog prostora uz građevinu.

Pitamo Franju, koji je sada i zvonar, jer nema drugih, kada se došlo na ideju ili zamisao o gradnji crkve u Hlapičinu i odmah dozanjemo kako je on 1968. godine na mjestu gdje je sada crkva i okolica zasadio 23 lipe koje je na kolima dovezao iz ondašnjeg Vučkovca, danas Terme Sveti Martin. I kako su mještani rekli da se zasade vrbe, no on je inzistirao na lipama u čemu ga je kako i u svim dobrim dijelima podupirala supruga Marija, a onda i sinovi.

Ideja je nastala osamdesetih godina prošlog vijeka

– Nama nekolicini ‘cemeštara’ u više je navrata tamo osamdesetih godina prošlog vijeka, župnik velečasni Blaž Tota spominjao potrebu izgradnje veće crkve u Hlapičini, jer je vjerojatno imao planove i očekivanja. No kako u  naselju postoji kapela Uzvišenja i Našašća Svetog Križa kod koje se slavilo mjesno proštenje, mi smo željeli nju proširiti. Međutim, nije nam dopušteno obzirom na druge planove ondašnjih vlasti te smo se vrlo brzo priklonili župniku Blažu i počeli pripreme. Mjesto na kojem se crkva nalazi bilo je onda slobodno, odnosno u vlasništvu čakovečkog Trgocentra i složili smo se da je to dobro, premda su pojedinci govorili kako je ‘bogu za hrbtom’, no mi smo znali zbog čega i zašto ne drugdje. Vidite, danas je to centar Hlapičine.

Oko prijenosa zemljišta u vlasništvo župe puno nam je pomogao geodet-mjernik Milan Klemenčić iz Murskog Središća, inače rođen u našoj župi, a ja osobno sam ishodio sve papire i sve spremio za ostvarenje ideje. Projektanta Marijana Hoblaja rodom iz Murskog Središća i graditeljsku tvrtku Andrije Blažića iz Nedelišća odabrali smo na osnovu preporuka. Oformljen je Odbor za izgradnju i u studenom 1990. godine započela je izgradnja.

Sve nas je mučilo odakle i kako ćemo sve to platiti

U ono vrijeme Hlapičina nije bila razvijena i izgrađena kao danas, jer desetljećima ranije bilo je to uglavnom selo šnajdera i rudara. Stoga je gradnja ovako velike crkve bio hrabar potez.

– To, odakle ćemo nabaviti novce i kako sve to platiti, jer riječ je i za današnje vrijeme o velikim novcima, a onda to su bili ‘miljuni i milijuni penez’, sve nas odbornike i mještane je najviše mučilo. Međutim, župnik Blaža nas je hrabrio i osobno krenuo u nabavu novca i donacija u svijetu, posebice od naših ljudi koji su radili i živjeli u Zapadnoj Njemačkoj i Kanadi. a kojima su se priključili i Njemci i Kanađani. Tako je jedna donacija iz Njemačke iznosila 300 tisuća ondašnji njemačkih maraka.

Mi odbornici pak smo skupljali po župi, susjednim mjestima, od znanaca, prijatelja i poduzetnika, a i sami smo dali koliko smo mogli. Sada je to nekima smiješno, ali bilo je ljudi koji su prodali jaja, pajceka, vino i slično kako bi dali za crkvu, za koju smo onda govorili da bude kapela. Onda je Hlapičina bila manja, a danas ovdje živi preko 700 ljudi od kojih na žalost manje od polovice doalzi na nedjeljne Svete mise, ali ipak oko 70 posto daje obiteljski dar, što nam puno znači, govori Franjo.

Znači mještanima, župi, a posebice donatorima najviše zahvaljuju. U novije vrijeme pomogli su i Grad Mursko Središće i Međimurska županija i sumještanin Franjo Sobočan ,vlasnik poduzeća Sobočan Interijeri u Murskom Središću.

Izrastala je polako, ali dostojanstveno i sigurno

Vjerojatno je izgradnja ovako velike crkve nekome bila i trn u oku, a treba i priznati kako je to uistinu bio hrabri čin poglavito za župnika koji na kraju kraja je odgovoran za slabo i dobro.

– To vam je prava Božja istina. Bilo je u Hlapičini ljudi koji su jako bili protiv izgradnje crkve jer jednostavno nisu bili vjernici, a bilo je i onih koji su govorili zbog čega graditi crkvu u ratu i kako bi bolje bilo graditi tvornicu. Takva situacija u meni je pojačavala razmišljanja o novcu koji treba nabaviti, jer nije bilo nikakvih ‘proračunskih sredstava za ovu namjenu’, no velečasni Blaž je govorio kako sve uz Božju pomoć bude dobro.

Rekao je i kako bude ‘penez i za farofa zazidati’ te kako bi nas sve ohrabrio rekao je kako je zemljište u nastavku parcele ‘za farof ako budemo jednog dana imali župu’. Mislio sam ako je župnik tako siguran, zašto se onda ja moram bojati. Još sam više upregnuo snage, dao puno vlastitog i obiteljskog novca i donacija, pohodio još ljudi, a organizirali smo razne zabave i sav prihod davali za crkvu. Gledao sam svako jutro i veće gradilište i kako crkva niče, izrasta i krajem 1996. godine crkva je izrasla, bila je pod krovom. Zvonik ‘do neba’.

Titularku Svetu Anu, izabrao je župnik Tota

Kada se građevina stavi pod krov izvana djeluje kao da je gotova i većina ljudi to smatra završetkom. Svi koji smo kuće ili hiže (nikako nekretnine) gradili znamo kako tek kada je ona pod krovom započinju skupi radovi i namještaj. Ovoj kući ili stanu Božjem trebalo je još i ime nadjenuti.

– Točno je tako bilo. Najednom su skoro svi smatrali kako je sada gotovo, crkva je pod krovom i kako je sve ostalo ‘sitnica’, a mi smo vidjeli i znali što nam predstoji. Još koja ‘vreča penez’, a rat je učinio svoje, premda ga ovdje izravno nismo osjetili vidjelo se da je sve teže i teže, a protivnici izgradnje bili su još žeščiji. Jasno, opet put pod noge i telefone u ruke i k donatorima. Hvala Bogu, javilo se mnogo dobrih ljudi koji su dali novac samo da crkva bude što prije gotova i što ljepša, ako može najljepša. Najviše su pomagali Hlapičanci na dugogodišnjem ‘privremenom radu’  u inozemstvu, potom domaćini, župnik i župa. Naravno, postavljalo se pitanje kako će se zvati, odnosno kojem svecu, svetici ili blaženiku će biti posvećena kao zaštitnik vjernika i naselja.

Velečasni Blaž je rekao kako bi dobro bilo da crkva za titulara ima Svetu Anu, majku Blažene Djevice Marije i kako u ovom kraju ima puno Ana, a nigdje ne postoji neka veća kapela posvećena Ani. Složili smo se te je tako crkva posvećena Svetoj Ani.  Nakon velečasnog Blaža Tote, dobili smo sjajnog i poduzetnog velečasnog Ivana Hercega, danas prečasnog dekana, za novog župnika koji je uspješno nastavio skrb o nama i našoj crkvi, te je ona u njegovo vrijeme potpuno završena. Svima nama na ponos, čast i služenje, a dragom Bogu i Svetoj Ani na slavu. Slavna neka bude i svečana proslava 25. obljetnice od njezinog blagoslova u nedjelu 29. srpnja kada nam dolazi biskup u miru monsinjor Juraj Jezerinac koji je onda kao pomoćni biskup zagrebački blagoslovio ponosnicu našu – zaključuje naš sugovornik.