Dr. sc. Nataša Štefanec, redovita profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, porijeklom iz Štrigove, ostvarila je svoj dječji san o istraživanju povijesti poput Indiane Jonesa
Dr. sc. Nataša Štefanec, redovita profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, porijeklom iz Štrigove, ostvarila je svoj dječji san o istraživanju povijesti poput Indiane Jonesa. Danas predaje hrvatsku povijest ranog novog vijeka i bavi se istraživanjem hrvatske i regionalne povijesti od 16. do 18. stoljeća.
Osim aktivnosti u raznim stručnim projektima, jedna je od
osnivačica Društva Terra banalis, društva znanstvenika
koji se bave vrednovanjem i prezentacijom baštine Banovine
(Banije) te istraživanjem i popularizacijom povijesti Vojne
krajine. No jednako je predana i međimurskoj baštini pa već ima u
planu iznimne projekte vezane uz svoj rodni kraj.
Perivoj Zrinskih i knjige utisnuli su je na put povijesti
Kada se danas osvrne na početke stvaranja ljubavi prema povijesti, zna da je je sve počelo s otkrivanjem svjetova knjiga.
– Od djetinjstva sam dosta čitala, a dolasci Bibliobusa u Štrigovu bili su mi vrhunac mjeseca. Već me tada zanimala povijest, prije svega kao priča. Znati razne jezike i pisma te otkrivati sudbinske tajne čovječanstva, otprilike u maniri Indiane Jonesa, činilo mi se najljepšim mogućim zanimanjem, uključivo s akcijskim elementima. Ipak, pravi poticaj za upis na Filozofski fakultet dali su mi srednjoškolski profesori u Čakovcu; čuvena profesorica filozofije Ankica Vukšić i profesor povijesti Željko Cigula – prisjeća se dr. sc. Štefanec.
Osim toga, kako je nerijetko vrijeme od kraja nastave do polaska
školskog autobusa provodila u gradskoj knjižnici s pogledom na
perivoj i dvorac Zrinski, to je također utjecalo na njezinu
ljubav prema povijesti.
– I danas pamtim miris perivoja i miris gradske knjižnice te osjećaj da bez velike brige i žurbe mogu birati knjige po policama, a potom uz šušanj i šapat knjižnice uranjati u neke ili nečije druge svjetove, obično na stolicama okrenutim prema bastionima. Tko god voli knjigu, znade taj osjećaj. Studij me malo vratio u realnost. Bilo je tu puno manje magije i više prisilnog čitanja i štrebanja, a i nisam baš stekla vještine kojima se dičio Indiana Jones – kroz smijeh nam govori dr. sc. Štefanec.
Usavršavanja diljem Europe
No zato joj se tijekom studija povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pružila prilika da se prijavi na jednogodišnju stipendiju u stranoj zemlji, koja je pokrivala sve troškove tamošnjeg života, te dobije konkretna istraživačka znanja. Ta stipendija bila je tek početak njezinog međunarodnog obrazovanja. Nakon što je obranila magisterij o Zrinskima na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti, uspjela je dobiti i trogodišnju doktorsku stipendiju na istom Sveučilištu te doktorirati na temi iz povijesti Vojne krajine.
– Često se s brojnim kolegicama i kolegama iz Hrvatske i okolnih zemalja prisjećam koliko nam je iskustvo studiranja u Budimpešti duboko obilježilo život, naravno iznimno pozitivno. Na CEU smo zatekli studente iz cijelog svijeta, spremne na razmjenu ideja i iskustava, što nam je nakon godina rata otvorilo nove svjetove. Bilo je to neopisivo vibrantno razdoblje. Mentori za disertaciju bili su mi najbolji stručnjaci iz Slovenije, Mađarske, UK i Hrvatske. Sve je to bilo neprocjenjivo za moje intelektualno oblikovanje – govori nam ova vrsna povjesničarka.
No tu nije stalo njezino usavršavanje u inozemstvu. Boravila je i u Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Kini, a sve joj je to omogućilo da upozna različite sustave, da bude manje isključiva i da bude otvorena prema raznim vrstama rješenja.
– Možda je baš stipendija na UCL u Londonu (SSEES) ostavila
najviše izravnih impresija, već i zbog fenomenalne mentorice
Wendy Bracewell. Tada sam, osim na UCL-u, mogla pohađati i važne
seminare u Oxfordu, posjećivati brojne serije stručnih predavanja
na najvažnijim institutima u struci, raditi u British Library,
kupovati knjige u knjižarama iz snova i slično. Svjetski poznati
muzeji i galerije, uglavnom besplatni, san su svakog
povjesničara.
Stonehenge, Canterbury, Salisbury, Leeds, Oxford i Cambridge bili su nadomak ruke. London, kao i svi veliki gradovi, budi osjećaj da je pred čovjekom u svakom trenu bezbroj vrhunskih izbora i mogućnosti. Jedva sam dolazila kući prespavati. Bilo je to baš intenzivno i ispunjeno razdoblje – govori nam dr. sc. Štefanec.
Sva su joj ta svjetska iskustva omogućila zapošljavanje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
– U vrijeme ministra znanosti i tehnologije Hrvoja Kraljevića otvorena je mogućnost zapošljavanja većeg broja znanstvenih novaka preko projekata, pa sam, uz nekoliko drugih kolegica i kolega, dobila posao. Budući da sam izvršila i znatno više od propisanih obaveza, na natječaju 2006. godine dobila sam mjesto docenta na predmetu Hrvatska povijest ranog novog vijeka, voditelja prof. dr. Nenada Moačanina – prisjeća se dr. sc. Štefanec.
Pokrenula dva nova studija
Na svome je odsjeku odlučila ne samo obavljati posao koji je bio u okvirima njezinog radnog mjesta, nego napraviti i iznimno značajne korake, pa je tako bila među pokretačima dvaju studijskih programa, Poslijediplomskog doktorskog studija ranog novog vijeka, kao i Doktorskog studija predmoderne povijesti.
– Naši su doktorski studiji do prije 10-ak godina bili vrlo
tradicionalni, s malo predavanja. Budući da se na fakultetskim
odsjecima skupila kritična masa stručnjaka koji su se školovali
ili predavali u inozemstvu, promjene su bile neminovne. Dio nas s
Odsjeka za povijest potaknuo je međuodsječko povezivanje i
uspostavili smo modernije poslijediplomske studije
specijalizirane po razdobljima, uz veću suradnju stručnjaka iz
raznih disciplina. Naglasak je stavljen na stjecanje relevantnih
teorijsko-metodoloških znanja i konkretnih vještina kao što su
čitanje starih jezika i pisama.
Zato danas ti studiji studentima nude europski konkurentno
poslijediplomsko obrazovanje. Za još veći uspjeh novog sustava
nedostaje financijskih sredstava koja bi se usmjerila u bolje
opremanje knjižnica, pristupe bazama podataka te dodjeljivanje
određenog broja stipendija za istraživanje u
inozemstvu.
No kako bi i u trenutnim uvjetima svojim studentima pružila što bolje iskustvo predavanja, nastoji smanjiti količinu činjenica i nagnati ih da više razmišljaju.
– To je posebno važno kada se istaknu problemi koji su izraženiji u razdoblju koje poučavam, a važni su i danas. Na taj način razne ‘priče iz davnina’ postaju aktualne i relevantne za život. Mislim da to potiče interes. Pokušavam ih trenirati u rekonstrukciji konteksta, jer razumijevanje nekog događaja izravno proizlazi iz pristupa i iz pravilne rekonstrukcije konteksta, a ne (samo) iz pamćenja činjenica – ističe dr. sc. Štefanec.
Izazovi u filmskoj industriji
Svojim pak primjerom studentima postaje uzor u tome kako učenje nikada ne prestaje, kao i to da je svaku prepreku koja nam se nađe na putu moguće savladati.
– Tu mi svakako prva pada na pamet suradnja s japanskim profesorom Isaom Koshimurom na izradi scenarija za tri dokumentarno-animirana filma o našoj povijesti. Mislila sam da ću mu lako dati povijesnu podlogu, jer sam dobro poznavala problematiku, ali se pristup i način razmišljanja pri izradi filma bitno razlikuje od pisanja znanstvene knjige ili članka. To me baš jako namučilo. Iako su projekti uspješno završeni, stekla sam strahopoštovanje prema toj vrsti rada i ne bih se više olako upuštala u slične projekte – napominje dr. sc. Štefanec.
No svi projekti na kojima je radila tijekom svoje plodonosne karijere omogućili su joj ne samo poslovni nego i osobni razvoj.
– Čini mi se da su razne vrste izazova s kojima se kroz život konstantno suočavamo samo alat za taj osobni razvoj. U ljudskom smislu jako mi je važno što sam poslove u koje sam do sada ulazila uspješno privodila kraju. Ponosna sam što, unatoč visokim zahtjevima, uspješno komuniciram sa studentima. Ponosna sam i na volontiranje u kulturnim i baštinskim projektima u Ravnim Kotarima i na Banovini. Tu se radilo o organizacijskim i intelektualnim poslovima, ali i čistom fizičkom radu. Život povjesničara je samotnjački i često se svodi na čitanje, rad u arhivu i pisanje, uz povremenu razmjenu mišljenja, a volontiranje je imalo izravniju društvenu svrhu i dalo je veću konkretnost mome radu.
Upravo su joj takva iskustva, kao i stalna interakcija sa studentima i međunarodnim stručnjacima, ono najbolje što joj pruža njezin posao.
Povijest, putovanja i velika ljubav prema sportu
Unatoč ispunjenom radnom rasporedu, Nataša uspijeva pronaći i slobodno vrijem koje pak najvećim dijelom provodi na putovanjima pa je sa svojim društvom obišla dobar dio svijeta. Osim toga, desetak godina trenira aikido u Aikido Yoshinkan Dojo u Sesvetskim Selima, a redovito se bavi i plivanjem. No posljednjih mjesec dana pažnju joj je najviše okupiralo praćenje Svjetskog nogometnog prvenstva jer još od djetinjstva obožava nogomet.
Kada se pak usmjeri na ono što je čeka u budućnosti, Nataša ima u
vidu i svoje Međimurje. Uostalom, sve je i počelo s Međimurjem pa
mu se rado vraća.
– Željela bih objaviti knjigu o međimurskom vinogradarstvu. Posljednjih nekoliko godina prikupljam podatke i nadam da takva studija može pomoći proizvođačima vina u Međimurju da svojim vinima i položajima osiguraju još jači pedigre. Osobno bih osjećala da sam za svoj rodni kraj time napravila nešto opipljivo. Posljednjih mi je godina važno konkretna istraživanja iskoristiti za promociju baštine. Naime, moje se školovanje i znanstveno usavršavanje odvijalo bez većih problema, živjela sam izvan ratne zone i u sređenoj obitelji. U retrospektivi sam svjesna da sam imala veliku životnu sreću te da moram pošteno odraditi svoj posao, ali i vratiti dio zajednici – zaključuje dr. sc. Nataša Štefanec.