Stanovnicima sjevera Hrvatske koje bije glas da su hladni i suzdržani gotovo kao Finci kočnice popuste samo kada treba dočekati sportske heroje
Stanovnicima sjevera Hrvatske koje bije glas da su hladni i
suzdržani gotovo kao Finci kočnice popuste samo kada treba
dočekati sportske heroje. Bilo je tako 1996. kada je u Varaždinu
dočekana momčad Varteksa koja je, doduše, izgubila od tadašnje
Croatije u borbi za osvajanje državnog prvenstva; bilo je tako
2008. kada je u Čakovcu dočekan srebrni olimpijac Filip
Ude, a tako je bilo i u utorak navečer kada je izbornik
Zlatko Dalić na Kapucinskom trgu u Varaždinu
uspio okupiti, kažu neki, čak 15.000 ljudi.
Za sjever je tih 15.000 kao 150.000 na splitskoj rivi. Dalić je
bio i dio legendarne momčadi Varteksa koja je u Varaždinu
dočekana kao da je bila prva, a ne druga pa je, eto, doživio da
ga u gradu koji ga je 90-ih godina prihvatio dva puta slave kao
srebrnog heroja – prije 22 godine kao veznog igrača, a sada i kao
izbornika i čovjeka koji je svojom poniznošću uzdigao i povezao
Hrvatsku.
Slavonci su pak dočekali svoje, Domagoja Vidu, Marija
Mandžukića… Uspjeh nogometne reprezentacije uspio je
“natjerati” građane da izađu na ulice i odaju priznanje onima
koji su im pomogli da makar na nekoliko dana zaborave brige,
borbu za egzistenciju, bolje obrazovanje, zdravstvo, mirovine….
I u tome je čar sporta. Jednina postaje množina pa kao da je
četiri i nešto milijuna Hrvata trčalo po Rusiji s njih 11.
Kad operna diva Evelin Novak opet osvoji
pozornicu u Berlinu, nitko neće reći: “Uf, kako smo dobro
otpjevali ovu ariju”, kad informatički olimpijci osvoje zlato,
nitko neće reći: “Rastavili smo Kineze na proste algoritme”, kad
Mate Rimac predstavi C-Three, nitko neće reći:
“Kako smo ga samo lijepo sastavili”, no svi se mogu poistovjetiti
s uspjehom sportskih kolektiva.
Kako smo majstorski nadigrali Argentince! Da se ovih dana mjerila
sreća, Hrvatska bi s 82. mjesta, koje je zauzela u ovogodišnjem
UN-ovu izvješću o najsretnijim zemljama svijeta, vjerojatno s
trona skinula i hladne Fince. Uostalom, pa tih Finaca nije ni
bilo u Rusiji!? No, UN-ov barometar sreće mjeri poštovanje
ljudskih prava, ravnopravnost spolova, sustav obrazovanja i
štošta drugo, a ne uspjeh nogometne reprezentacije. Šteta… I
zato, neka ovaj osjećaj potraje što dulje. Uz maštanje o tome
kakva bi to kombinacija u upravljanju zemljom bila, ta finska
učinkovitost i naše srce vatreno.