'Bila je naslonjena na singericu u kući i očarala me njena ljepota, ali i dobrota nakon što sam je bolje upoznao. Odmah sam se zaljubio'
Ako preživite prvih 20 godina braka, sve će biti bolje, zaključili su američki znanstvenici proučavajući dugovječne brakove u SAD-u. No da ljubav može trajati od prvog pogleda pa punih pola stoljeća i više, zorno pokazuju vrijedni i predani parovi iz našeg Međimurja. Svake, pa i ove godine, za bračne parove koji su zajedno dulje od 50 godina županija je pripremila proslavu, a mi smo posjetili neke od njih da nam otkriju tajnu svoje ljubavi i vjernosti.
– Bila je naslonjena na singericu u kući i očarala me njena
ljepota, ali i dobrota nakon što sam je bolje upoznao. Odmah sam
se zaljubio – počinje svoju priču Vinko (86)
Zrno iz Donjeg Hrašćana u Međimurju. On i supruga
Ana (78) ove su godine proslavili punih 60
godina braka, a kad su odlučili vjenčati se. Ana još nije bila
punoljetna, pa su morali ishoditi potrebne dozvole za brak, pišu
24sata.
– Trebala sam ići liječniku, koji je izdao uvjerenje o mojem zdravlju, a zatim na sud, gdje je Vinko morao obećati da će me uzdržavati. Upoznali smo se kod mene doma u Donjem Hrašćanu. Vinko nam je došao u posjet s jednim mojim rođakom i odmah mi se svidio. Bio je vrlo zgodan. Kod mene je bila i moja prijateljica pa se rođak zaljubio u nju i tako smo se svi zajedno družili i izlazili na zabave – prisjeća se Ana prekrasne mladosti.
Izradio joj je cipele
Ana i Vinko vjenčali su se u župnoj crkvi u Svetom Jurju u Trnju. – Bili smo samo nas dvoje i kumovi. Imala sam plavi kostim i cipele koje mi je Vinko napravio. Išli smo pješice po uskoj stazici kakva 4 kilometra do crkve. Skoro sam se smrzla. Mama je kod kuće pripremila ručak i to je bilo to – prisjetila se Ana.
Vinko je rodom iz susjednog sela Hodošana, a na pitanje koja je tajna njihove ljubavi u šali kaže da je Anu osvojio seksom. No život je ipak ponešto kompliciraniji. Kao mladi bračni par, odlazili bi na zabave u obližnja sela pješice, udaljena po pet i više kilometara. Oboje su bili iz siromašnih obitelji, pa im je takvo bilo i vjenčanje, skromno, ali ljubav je ostala za cijeli život. Iako imaju ponekih problema sa zdravljem, vole ići na izlete, uživaju u svome psu Miliju i još vrijedno održavaju svoj dom, a njihov sin Vlado svaki dan svrati roditeljima pa im razveseli dan.
– U braku su najvažniji strpljenje, opraštanje, tolerancija. Znali bismo se posvađati i rekla bih mu da ode i da ga ne želim više nikad vidjeti, no ipak sam jedva čekala da se vrati – otkriva nam na kraju Ana.
S tim se sasvim slažu i Elizabeta (80) i Mirko (85)
Vurušić iz Mačkovca, koji su također već 60 godina
u sretnom braku.
Elizabetino i Mirkovo rodno mjesto, Mačkovec i Pustakovec, udaljena su samo nekoliko kilometara, a u njihovo vrijeme mladići i djevojke upoznavali su se uglavnom u crkvi ili ispred nje.
Na biciklu po dragu
– Djevojke nisu išle na zabave nego k misi. Tamo su bili i dečki, pa smo se tako pogledavali jedni s drugima. Nakon mise bismo išle na sladoled u Čakovec, malo bi ‘korzali’ po gradu, a onda smo pješice išle doma. Trebalo nam je oko sat vremena za nekih 4-5 kilometara – kaže Elizabeta, koja je tako upoznala i Mirka.
Svidio joj se na prvi pogled, a on je najviše bio očaran njezinim pletenicama. – Imala je dugačke pletenice, uhvatio sam je za njih i to je bilo to – kaže Mirko. Oboje se slažu da su ih u tako dugom braku održali tolerancija, poštovanje, ljubav, međusobno dogovaranje, ali i strpljenje.
– Ako se i posvađamo, do navečer se moramo pomiriti. Nije dobro u krevet leći u svađi – kaže Mirko. I njihov život obilježili su vrijedan rad i posvećenost obitelji.
– Imamo malo vrta i komad zemlje na koji posadimo povrće. Ostalu zemlju dali smo djeci jer mi više ne možemo puno raditi. Kad su nam se djeca rodila, uglavnom sam radila u tvornici, odakle sam i otišla u mirovinu. Mirka je više zanimala poljoprivreda, pa je on većinom radio na zemlji i čuvao djecu – priča Elizabeta za 24sata.
Imaju tri sina i dvije kćeri, koji žive s obiteljima u okolnim mjestima, sedmero unuka te tromjesečnu praunučicu Gabrijelu. Kažu da su se u mladosti dosta mučili u poljoprivredi jer se sve obavljalo ručno, a danas se uz mehanizaciju sve brže i lakše napravi. No oboje smatraju da je nekada ipak bilo ljepše.
– Ljudi su se više međusobno družili i veselili. Naša djeca ne znaju kako je bilo lijepo. Nekad smo navečer doma čistili kukuruz. Došle bi moje prijateljice, radili bismo, pjevali i veselili se. Ja bih ispekla kolač pa bismo se družili i nakon što bi napravili posao. Onda bismo isto tako išli drugima pomagati. Kad smo bili mladi, roditelji su nas učili da moramo biti pristojni prema starijima, slušati ih i pozdravljati. Danas, nažalost, nije tako – kaže Elizabeta.
Ona i Mirko svaki dan počinju misom. Vesele se godinama koje ih još očekuju, a osim zdravlja, zaključuju uz smijeh, još samo žele sretnu smrt.
Morali su poštovati mamina pravila
Prohodali smo godinu dana prije vjenčanja. Dolazio bih k njoj doma biciklom i vozio je na njemu u Čakovec u kino ili na zabavu. No uvijek je morala doći doma do 22 sata jer joj je mama bila jako stroga i ljuta ako bih je vratio kasnije, prisjetio se Mirko, koji je svoju Elizabetu oženio u u župnoj crkvi svetog Nikole u Čakovcu.
A bicikl je bio vrlo važan i na početku ljubavi Ivanke (69) i Ivana (72) Grahovca iz Čakovca, koji su ove godine svečano s obitelji proslavili 50. godišnjicu braka. Oni su se vjenčali samo dva mjeseca nakon upoznavanja. Ivan je živio u Mačkovcu a Ivanka u 15 kilometara udaljenom Vugrišincu.
– Njezin otac je bio šumar, a moj brat tesar, pa je kod Ivankina oca tražio drvo. Sjećam se, bili smo nas trojica pokraj ceste, a Ivanka i njezine dvije sestre su nešto radile odmah pokraj na njivi. Bila je kasna jesen. Tad sam je prvi put vidio. Kako još nisam imao djevojku, pitao sam njezina oca je li slobodna. Nasreću, bila je. Tek kad sam je u veljači isprosio, mogli smo zajedno na zabavu i izlaske. Upoznavajući se, vrlo smo se brzo i zaljubili – kaže Ivan.
Ivanki se Ivan također odmah svidio, a kako ih je dijelila poprilična razdaljina u vrijeme u kojem još nije bilo automobila, Ivan bi dolazio do nje na biciklu, a često bi je i vozio na njemu. Svidjela mu se, kaže, njezina pristojnost. Dva mjeseca nakon upoznavanja, u travnju 1968. su se vjenčali. Trbuhom za kruhom, mladi je par krenuo na rad u Italiju, gdje su proveli godinu dana, a nakon toga se Ivan sam uputio u Austriju i Njemačku. Odlučio je vratiti se jer su u međuvremenu dobili dijete i nije želio biti odvojen od obitelji.
– U braku su najvažniji ljubav, uzajamno poštovanje, kompromisi, popustljivost. Važna je i sloga i ne smije se biti tvrdoglav jer to uništava brak – kaže Ivanka. A Ivan dodaje da je malo svađe čak i poželjno u braku.
– Oni koji se nikad nisu svađali danas više nisu u braku. I malo ljubomore u normalnim količinama je zdravo za brak – smatra Ivan. Supružnici Grahovec imaju sina Radovana i kćer Lidiju te dva unuka i jednu unučicu. Svoje dane u zasluženoj mirovini provode vrlo aktivno. Kako kažu, doslovce uživaju zajedno, a Ivan je u mirovini počeo pisati i pjesme. Lani je objavio prvu zbirku pjesama, “Minoli cajti”, s 85 pjesama, od čega je 54 na međimurskom govoru. U pjesmama opisuje dogodovštine obitelji i sumještana, piše o ljubavi i tragedijama koje su se nekad prepričavale po kućama u dugim zimskim večerima. Iako nije završio nikakve škole, kao ni njegova supruga, Ivan se itekako dobro snašao kao pjesnik. U pripremi već ima drugu zbirku pjesama.
‘Koju sestru biste si vi željeli oženiti?’
Početkom veljače, na Svijećnicu, otišao sam s bratom u njezinu kuću na dogovor i prosidbu. Tad smo se nas dvoje upoznali. Njena majka me pitala: ‘Pa koju biste vi željeli?’, jer su sve tri sestre bile u kući. Ivanka je nešto pospremala i odmah mi se svidjela, kao i prvi put kad sam je vidio, otkrio je Ivan početak njihove ljubavi, pišu 24sata.