Učenicima je nastava završila, pred njima su gotovo tri mjeseca ferja i - nerada!
Počeli su ljetni praznici. Za učenike dugačka skoro tri mjeseca
totalnog nerada (kao da su se pretrgli od pretjeranog posla
tijekom nastavne godine). No, ta skoro tri mjeseca dječica nemaju
ama baš nikakve obveze, udri brigu na veselje i mozak na cvjetne,
zelene livade, uživancija u ispaši i veselom skakutanju od
tableta do računala.
I onda se vrate u školu u rujnu i učitelji se pitaju što li su s
tom djecom prethodne nastavne godine uopće radili jer im svo
znanje ispari kao kap vode u pustinji. Puf i dobijemo natrag u
školu kompletne tabule rase. Pa krenemo i opet od početka.
Lektira
Nadobudni roditelji i još nadobudniji učenici nabave popis
lektire za sljedeći razred pa udre čitati svakodnevno lektiru.
Jako pohvalno, no problem je dobro staro zaboravljanje, jer ako
klinac pročita lektirno djelo u srpnju, a ono će se obrađivati
sljedeće godine u travnju, isto mu ga dođe kao da nije ništa ni
pročitao kad roman dođe na red za pričanje o njemu. Stupanj
zaboravljanja je prilično velik i ne može se od djeteta očekivati
da pamti detalje iz lektire, nekog konkretnog romana i po
nekoliko mjeseci. Zato, čitanje lektire preko praznika – bolje
ne. Ima hrpa odličnih dječjih knjiga koje nisu lektira, a vrijedi
ih pročitati i onome koji želi čitati neće pomanjkati literature
ni za šest, a kamoli za tri mjeseca. Samo treba skoknuti do
obližnje javne dječje knjižnice i čudesan svijet papirnih
prijatelja otvara se pred nama. Još kad bi djeca shvaćala da s
knjigom nikad nisi sam i da ti s knjigom nikada ne može biti
dosadno, eh, gdje bi nam bio kraj! Kako kaže jedna naša
renomirana književnica: ‘Čitanje je jako, jako važno!’
Bljak čitanje
Za razliku od nadobudnih čitača, ima i onih koji dobiju osip samo
dok vide knjigu. Izbiju im flekice pri samom spomenu čitanja, pa
makar to bilo i čitanje stripova (koje, uzgred budi rečeno, djeca
sve manje i manje čitaju, nestala je kultura Alan Forda,
Zagora, Taličnog Toma, Toma i Jerryja i drugih strip
junaka). Takvi neće pročitati ni TV program preko praznika. Samo
da se ne čita. Jer čitanje boli. I onda se vrate u rujnu u
školske klupe i sriču kao prvašići, a bez da imaju blagog pojma
što su pročitali.
Zadati preko praznika da se nešto baš baš mora pročitati je
naivno. Uvijek će se naći oni koji će pročitati i bez da im se
kaže, ali naći će se i onih koji će eskivirati bilo kakav oblik
prisile. Na primjer, zadaš im da pročitaju Petra Pana, a oni
pogledaju film. I tako to.
Vježbenice razne
Vježbenice znaju prodavati kojekakvi trgovački putnici po
školama. U njima je pravi ‘bosanski lonac’, nema da nema, svega u
njima ima. Obično se prodaju vježbenice za niže razrede osnovne
škole. Pa tako u jednu vježbenicu utrpaju vježbe za ponavljanje i
iz hrvatskog jezika i iz matematike i iz prirode i društva, kao
klinci će to sami preko ljeta ispunjavati i ponavljati. Aha. Već
trče. Možda to neki roditelji i kupe u nadi da će micek mali
vježbati preko ljeta, ali ruku na srce, ako roditelj ne sjedne sa
svojim zlatom i ne prisili ga da otvori tu vježbenicu, uzalud vam
trud svirači. Kako vježbenica kupljena, tako vježbenica netaknuta
ostala.
Prazničke domaće zadaće
Ima učitelja koji žele da njihovi učenici nešto i rade preko
praznika pa smisle neke tektakoredaradialiopetsasvrhom zadaće.
Ali, dobro je poznata činjenica da sve što se mora da je teško pa
se može lako naći i roditelja kojima će na sami spomen neke
‘moraš’ zadane zadaće narasti rogovi i učitelj/ica će opet biti
zla vještica, partibrejker koji kvari mirne i bezbrižne ljetne
praznike. Uzalud će učitelj/ica opravdavati i obrazlagati svoj
postupak, može sasipati milijun razloga za tu ljetnu zadaću,
ništa ne pali. Svi će je osuditi zašto maltretira jadnu dječicu
dok su na praznicima. Jer, zaboga, praznici su!
Hey! Teachers! Leave those kids alone!
Ponekad se čini kao da svi znaju poznatu pjesmu Pink
Floyda ‘Another brick in the wall’ napamet i još k tome
prevedenu, jer ponašanjem pokazuju da fakat mi učitelji trebamo
ostaviti klince na miru. Nema veze što ni jedan učitelj
zadavanjem nekakvih ljetnih zadataka svojim učenicima ni najmanje
ne želi zlo, već samo dobro, roditelji i učenici to tako ne
doživljavaju. ‘Ah, ta histerična baba, zadala im je zadaću preko
praznika! Zamisli!’ Nije to zadaća koja je samoj sebi svrha,
svaka zadaća ima svoj cilj i svrhu, nije bez veze, nije učiteljev
hir. Ali još će puno vode proteći Savom i
Dravom dok to oni koji nisu učitelji ne shvate.
A u međuvremenu
A u međuvremenu dok učenici već naveliko uživaju u praznicima
učitelji se bore s e-maticom i matičnim knjigama, e-dnevnicima i
inom administracijom. Ne smijemo zanemariti niti stručna
usavršavanja. Na primjer, za učitelje razredne nastave je bio u
Vodicama državni stručni skup na koji se prijavljivalo po
principu ‘najbrži prst’, prijave su trajale od 12 do 15 sati
jednog lijepog sunčanog dana, a nakon toga vremena su sva
slobodna mjesta za nazočnost skupu bila popunjena. Mobitelima su
se slale ‘dojave’ da su otvorene prijave za taj skup širom lijepe
naše. Fakat princip ‘najbrži prst’.
I najbržih i najsretnijih 450 učitelja širom Hrvatske se uspjelo
prijaviti. OK prva stepenica je svladana. Druga stepenica za
odlazak na državni stručni skup je bila dozvola ravnatelja
smijete li uopće ići. Para za platiti odlazak učitelju na skup
škola ili ima ili nema. Ako para i ima, volje ravnatelja ili ima
ili nema. Pa se tako dogodilo da su neki najbrži prsti otpali jer
nije bilo love. Drugi su otpali jer nisu dobili dozvolu
ravnatelja da odu čak niti o svom trošku. To su oni koji su u
ravnateljevoj nemilosti, nisu ljubimčad (o kojoj je već bilo
riječi).
Oni najsretniji, čije škole imaju novaca i koji imaju normalne
ravnatelje kojima je stalo da im se učitelji educiraju, tri su
dana slušali odlična predavanja o kojima ovi drugi smrtnici mogu
samo sanjati.
Živjele ravnopravnost i jednakost!