Iz Vjeronauka ionako svi imaju odličan. Fantastičan predmet za dizanje prosjeka
Što manje znaju – to više laju, dobra stara izreka iz
popularnog Alana Forda, kultnog stripa
mnogih generacija vrlo je aktualna posljednjih dana nastave, kad
je najaktualnije žicanje ocjena i gunđanje na iste.
Usprkos tomu što većina učitelja šakom i kapom poklanja ocjene
samo da im se lajavci skinu s vrata, još će se naći onih koji
nisu s nečim zadovoljni.
Samo ga daj
Klinac nižih razreda na Likovnoj kulturi packa cijele nastavne
godine radove kao da se po papiru šetala pijana mačka sa šapama i
repom umočenim u boje, učitelj mu pokloni zaključnu ocjenu
odličan – nitko da bi se bunio, nitko da bi zinuo. Jer, poklon se
podrazumijeva. Što bi metodičari Likovne kulture rekli kad bi
vidjeli masovno ispoklanjane 5,0 razredne prosjeke iz Likovne
kulture bolje da ni ne znamo. Degradacija predmeta samo takva.
Ali, objašnjenje za nezaslužene petice je ‘Pa trudio se’.
Isti taj klinac cijele nastavne godine na Glazbenoj kulturi nije
naučio tekst niti jedne jedine pjesmice, zijeva kao som na suhom
kad se pjeva i tu i tamo ispusti neki ‘aaaaaaaaaaa’, ‘oooooo’,
‘eeeeeeeeeee’ uglavnom kad čuje ostatak razreda da to pjeva. Isti
taj učenik nije ‘ubrao’ niti jednu ritamsku cjelinu kod sviranja,
nema pojma s pojmom koje glazbeno djelo je slušao, kod slušanja
ozbiljne glazbe broji muhe po razredu (jer on sluša Bešlića i
Bulića, što mu učitelj ima puštati tamo nekog Mozarta i te neke
lijeve, odavno mrtve muzičare), pokloni mu se ocjena odličan, ni
hvala da bi rekao.
Iz Vjeronauka ionako svi imaju odličan. Fantastičan predmet za
dizanje prosjeka.
I onda, kad učitelj zaključi da klinac ne zna nastavne
sadržaje iz Prirode i društva niti za dovoljan, a kamoli za
ocjenu dobar, zaključi mu dovoljan, a nakon što mu je dao
priliku da se iskaže i napiše zaostali ispit uz pomoć
bilježnice, a ovaj uprska motku i napiše za minus jedan, a ne
za samo jedan, e onda nastane frka. Nema veze što je djetetu
ionako nezasluženi prosjek za opći uspjeh vrlo dobar.
Razbješnjela majka juri ravnatelju, jer joj, naravno, svako
slovo iz e-imenika momentalno dolazi na mobitel, a ona ništa
drugo ne radi nego surfa po fejsari i po mobitelu i sipa
drvlje i kamenje na zlog učitelja koji je njezinom djetešcetu
eto zaključio dovoljan iz neznanja. Iako, realno, djetešce
zaslužuje čisti nedovoljan. Što manje znaju to više laju.
Neki zaista ne znaju kad trebaju zatvoriti usta i zašutjeti.
Da rezimiramo. Učeniku, za kojega je zapravo i opći uspjeh
dobar vrh, poklone se ocjene da prođe s vrlo dobrim, i još se
na poklone dolazi raditi reklamacije. Ali ne učitelju samom,
već direkt ravnatelju. A ravnatelji k’o ravnatelji, neki
jedva dočekaju da svoje podanike dočekaju na nož.
Pomozi sirotu na svoju sramotu
I taj slogan, ‘Pomozi sirotu na svoju sramotu’ je vrlo
aktualan zadnjih dana nastavne godine. Neki ljudi jednostavno
ne mogu shvatiti da im se išlo na ruku, da im se pomoglo
koliko se moglo, njihove su intelektualne sposobnosti na
toliko niskom stupnju da smatraju da se sve što im se pomoglo
podrazumijevalo da se moralo dogoditi. A ako smatraju da nije
bilo dovoljno, opet jure tužakati i cviliti ravnateljima.
Čisto da se učitelji zapitaju tko je ovdje lud? I dobra stara
‘Što je meni ovo trebalo?’
Epilog je najčešće učiteljska linija manjeg otpora, podijeliš
petice, pokloniš pozitivne ocjene (ali ne bilo kakve) i imaš
mir.
Malci genijalci
Zadnji tjedan nastave isplivaju na vidjelo mali genijalci. To
su oni koju cijele godine vuku negativne ocjene iz pet – šest
predmeta i kad dođe do stani – pani, kad treba pasti
razred, odjednom isprave po tri četiri jedinice i završe ili
na produžnoj ili na razrednom ispitu. Genijalci u par dana
svladaju cjelokupne nastavne sadržaje cijele nastavne godine.
Fenomeni. Dostojni divljenja. Svaka čast.
Preispitivanje ocjena
Postoji i ‘institucija’ zvana ‘preispitivanje ocjena’.
Preispituje se treća, četvrta ili peta jedinica i to iz onih
predmeta koje učenik smatra ‘najlakšim’. Razrednici,
primjerice, savjetuju učenike koji trebaju pasti razred, da
traže preispitivanje ocjena. Onda učiteljsko vijeće imenuje
tročlanu komisiju koja treba ‘preispitati’ je li nastavnik
pokvarenjak, djecomrzac i sadist jer je učeniku dao jedinicu.
Ishod nalaza tročlane komisije je za učitelja potpuno
nevažan. On je kompromitiran kako god gledano. U slučaju
prolaska učenika, u slučaju da učeniku komisija ipak zaključi
pozitivnu ocjenu, potvrđuje se sumnja da je zao učitelj
zaista sadist i djecomrzac. U slučaju da je učiteljeva
negativna ocjena smatrana opravdanom, neće mu se nitko
ispričati, neće biti materijalne satisfakcije. Učitelj je
pred svojim kolegama morao dokazivati da je doista uredno i
vrijedno odrađivao svoj posao. Ponižavajuće.
Ali, učenikova pisana tvrdnja je ‘jača’ od svih učiteljevih
ocjena i bilješki. Pa je bila potrebna tročlana komisija da
potvrdi ili demantira riječi jednog balavca ili njegovog ‘Što
manje znaju to više laju’ roditelja.
A zašto ne bi
Ima pjesma dragog nam Grigora
Viteza A zašto ne bi, pa se tako pitamo, a
zašto se ne bi preispitivale, recimo, odlične ocjene?
Imaš sve odličan? Petnulaš si? Hajde ti, Miki, na razredni
ispit pa da vidimo je li tvoje znanje zaista odgovara tvojim
peticama. Preispitivanje svake petice. Iz svakog predmeta.
Već je zaista vrijeme da se ukinu završne ocjene, one su
izgubile svaki smisao. Tuli se i rida radi četvorke, baca se
prvog mosta zbog trojke, roditelji vrište zbog dvojke koja
postaje endemska ocjena. Završna ocjena iz svakog predmeta
trebala bi se temeljiti na državnom ispitu, sastavljenom
izvan ustanove, standardiziranom, pa kom opanci kom obojci.
Možda bi tada učitelji dočekali kraj nastavne godine s manje
stresa.
