Nije bilo dana, nije bilo noći, a da je misli nisu vodile u Međimurje
Nije bilo dana, nije bilo noći, a da je misli nisu vodile u Međimurje. Nedjeljom bi poslije ručka odlazila u Krunsku ulicu u kojoj su se sastajali Međimurci. U ulici je bila sagrađena i katolička crkva.
Međimurski hrvatski dom bilo je mjesto gdje su Međimurci mogli njegovati svoju tradiciju i kulturu. Prednjačili su Preložani prezimenom Glavina, iza kojih su nastali vrijedni zapisi kulturne baštine. Mogu se tu spomenuti dobro poznate pjesme Ivana Glavine – Trsek moj zbudi se, Hiža moja hižica i brojne druge…
Ispred Međimurskog hrvatskog doma
Vrijeme pred Drugi svjetski rat donijelo je neki čudan nemir, koji je bilo teško objasniti. Država je Gazdiću uzela dvije trgovine, pa je čovjek postao ljut i ogorčen.
– Neka samo nose petokrake – jadao se za večerom – krstit će se oni još da će ih prsti zaboljeti.
Nekoliko večeri nakon toga u Lizinu sobu ušla je gospođa Marta i tiho rekla: – Liza, kod nas ste godinu i pol dana. Ne mogu Vas više zadržati, jer ne znam ni što će biti s nama. Idete kući. Znam da to želi Vaše srce.
Prišla je Lizi i zaštitnički je zagrlila. Bio je to zagrljaj, žene, sestre, učiteljice.
Da! Klicalo je Lizino srce, željela se vratiti u rodnu Donju Dubravu jer je nostalgija za rodnim domom ni na trenutak nije napuštala.
Vozeći se vlakom, sestra Kata i njezin muž izašli su na željezničkoj stanici u Čehovcu i pješice produžili do Preloga. Njihov povratak bio je tužan. Riječima se nije mogla opisati njihova bol koja se osjetila u tišini, dok je samo vlak klepetao svoju pjesmu.
Prije kratkog vremena izgubili su sina Jožeka, kojega je, dok su radili u Beogradu, čuvala baka u Prelogu. Onako tek prohodao, utopio se nedaleko od kuće, u grabi u kojoj su se kupale guske.
A svoj povratak iz Beograda, Elizabeta je opisala ovako: – Ne znam koje je godišnje doba bilo, samo znam dok sem v center Dobrave došla, kostanji su najljepše cvelji. A največ od sega, cvelo je moje srce. Bila sem ona ista Liza koja je odišla, elj moje srce je ne bilo isto.
Dobravski kostanji
Moje joči su ne bilje iste. Se su gljedele nekak drugač. Život me zefčil fnogim stvarima. Nafčil me da v življenju je ništ ne za stalno. Se se menja. Menjaju se ljeta, menjaju se ljudi. I da bi bil dober čovek, sam se moraš menjati. Unda boš svoj i unda boš drugački od drugi.
I tako su prolazile godine… Na vrata Marte i Milana Gazdića pokucala je dvadeset godina od povratka u Međimurje. Sestru Katu, koja je došla s njom, Marta je odmah prepoznala, a Lizu nije. Zatim se pojavila njihova kći Natalija i uzviknula.
– Pa to je Liza, zar ju ne poznaš?
– To je ono derle? – nasmijala se Marta u nevjerici.
Pridružio im se i Gazdić, dobročudan čovjek kakav je oduvijek bio. Natalija je radila kao novinarka, udala se i ubrzo ponovo rastala. Gospođa Marta veselo je gledala u Lizu i stalno uzdisala… Pa bilo je i vreme da se vidimo…
>>> TETA LIZA Legenda i čuvarica
izvorne međimurske pjesme
>>> ŽIVOT TETE LIZE (2) Nečem hmrti
na kvartelju
>>> ŽIVOT TETE LIZE (3) Dvesto
zlatarski čoni
>>> ŽIVOT TETE LIZE (4) Gospodine,
molim dinar
>>> ŽIVOT TETE LIZE (5) Pjesma
svakodnevnog življenja
>>> ŽIVOT TETE LIZE (6) Nečem nikakvu
pevačicu!
>>> ŽIVOT TETE LIZE (7) Dravski
vodenjaki
>>> ŽIVOT TETE LIZE (8) Svati bodo na
Valentinovo!
>>> ŽIVOT TETE LIZE (9) Veseli
svati se nedaju dimo
>>> ŽIVOT TETE LIZE (10) Materina
molba
>>> ŽIVOT TETE LIZE (11) Starijapa
Joži – mamina herbija
>>> ŽIVOT TETE LIZE (12) Reči su
veter, Jano
>>> ŽIVOT TETE LIZE (13) Majalijuš
i Švedska
>>> ŽIVOT TETE LIZE (14) Materino
pismo
>>> ŽIVOT TETE LIZE (15) Zlatni prsten
prefriganoga Jančeca
