Mnoge žene složit će se kako su barem jednom u životu, najčešće u ranijoj dobi, poželjele postati balerine.
Balet je tako nježan i profinjen spoj glazbe, plesa i scene, ugodan svim osjetilima gledatelja ili pak drama ispričana na specifičan način.
Kazališni čin zaista i je takav, no iza pozornice nalaze se brojne godine pripremanja izdržljivosti tijela i mjeseci uvježbavanja scenskog nastupa.
Kako izgledaju dani jedne balerine ispričala nam je dvanaestogodišnja Stjepana Posavec iz Pribislavca koja je svoj život posvetila umjetnosti.
Stjepanina je predanost baletnoj umjetnosti započela kad je ostvarila odlične rezultate na audiciji koja zahtjeva sve od rastezljivih ligamenata i otvorenih kukova do dobrog sluha i osjećaja za ritam.
S tek 6 godina dokazala je kako su njezine predispozicije dolične tog svijeta te započela s treninzima klasičnog baleta u Osnovnoj Umjetničkoj školi Miroslav Magdalenić koja se kasnije nadograđuje solfeđom, klavirom i karakternim plesovima.
Rijetke među balerinama prijeći će granice vlastite fizičke boli i podignute glave nastaviti dalje jer tu su prve tri godine specifičnih vježbi izdržljivosti kako bi se tijelo i mišići formirali te pripremili za napor, a tek nakon 5 godina smiju prvi puta stati na zahtjevnije baletne papučice, takozvane ‘špice’.
Nakon tri pripremna razreda i tri razreda osnovne škole, Stjepana će na jesen upisati četvrtu i ujedno zadnju godinu klasičnog baleta u Umjetničkoj školi Miroslava Magdalenića.
Kako polazi dvije osnovne škole, njezini su dani podijeljeni između treninga u školi Miroslava Magdalenića i obaveza u Osnovnoj školi Vladimira Nazora Pribislavec.
– Nakon nastave u prijepodnevnoj smjeni imam sat vremena odmora za svakodnevne aktivnosti, zatim dvosatni trening u školi baleta te učenje za školu na kraju dana. U preostalo slobodno vrijeme volim šetnju ili lagano trčanje sa svojim psom, rolanje i jahanje djedovog i bakinog konja. Kako ne bi došlo do povrede, koju si zbog obaveznih treninga ne smijem dopustiti, jahati mogu samo kad sam na praznicima, rekla je Stjepana.
Po završetku osnovne škole, njezina je želja upisati Srednju Školu klasičnog baleta u Zagrebu gdje bi voljela jednog dana nastupiti u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Da propuštanjem samo jednog treninga na sljedećem već teže ‘hvataju korak’ s ostalima, jedna je od činjenica koja dokazuje kako balerine moraju biti spremne na život pun odricanja.
– Česte su bile situacije kad sam pomislila na odustajanje, no uvijek sam znala da je to ono što želim i da je za tako nešto potrebno naporno i ustrajno raditi. Najljepši trenutak je kad pod svijetlima pozornice možeš pokazati sve savladano tijekom satova treniranja, dodala je.
Stjepana se na pozornici najčešće nalazi sa svojim razredom kojeg čine još dvije balerine Lucija Čih i Lena Kliček, a krajem svibnja ove godine, uz pratnju mentorice Ivane Brez Murk i korepetitorice Marijane Hunjak, zajedno su postigle odličan uspjeh na Međunarodnom baletnom natjecanju ‘Ballance’ u Sarajevu.
Ovaj mladi tim natjecao se u 3. kategoriji vrlo jake konkurencije s dvije discipline gdje su u ekipnoj osvojile 3. nagradu.
– U disciplini pojedinačne konkurencije osvojila sam također 3. nagradu, a s obzirom na to da je moja natjecateljska oznaka bila 33, od sada mi je 3 najdraži broj – uz smijeh se našalila Stjepana te ispričala kako je to bilo nezaboravno iskustvo gdje je imala priliku upoznati i Dinka Bogdanića, uglednog baletnog pedagoga.
Cijela obitelj uvijek izlazi u susret njenim obvezama, a najveću podršku ima od majke Natalije Posavec s kojom često odlazi na baletne predstave u zagrebački HNK, gdje će, ako sve pođe po planu, jednog dana pozornicu krasiti i Stjepana.