Svijet je skrenuo… garant!
Često puta pomislimo: ‘E sad sam sve vidio, ništa me više ne može iznenaditi’. Malo sutra, ako ne i preksutra. Učiteljsko zanimanje postaje sve jadnije i svaka se šuša može iživljavati nad nama. Na nas urlaju djeca, roditelji, kumice na placu, ravnatelji, savjetnici, ma na nas se izderavaju i šikaniraju nas svi mogući. Slijedi i dokazni materijal za ovu moju tvrdnju.
Kad te šofer pobere na red
Izlet. Udaljenost nekih 100 – 120 km od škole, sadržaja na izletu malo, skoro pa ništa, većina vremena predviđena da se djeca naigraju na livadi i u prirodi, ali cijena svejedno paprena. Roditelji pristali, roditelji platili, neka se djeca zabave, poigraju, vide nešto.
Izlet je protjecao uredno, djeca se zabavljala, vidjela nešto. U poslijepodnevnim satima, nakon dugotrajne igre na suncu, odlučeno je da učenici pogledaju u miru i hladu film, da se maknu s jakog sunca i sparine, da dođu malo ‘k sebi’ kako ne bi onako vrući i znojni i uspuhani sjeli u autobus.
Usred filma u salu ulijeće podivljali vozač autobusa koji je vozio djecu i zaurla na učiteljice: ‘Do kad vi mislite biti ovdje?’. Učiteljica pristojno odgovori da dok ne završi film, a druga doda do otprilike 16.30.
To je izazvalo pjenu na ustima vozača: ‘Pa što vi mislite, da ću ja biti tu do 8 sati? Ja moram u 6 sati vratiti autobus. Kakvo je ovo ponašanje!!!’ i zajapuren se okrene na peti i izjuri van. Nigdje ne piše u dogovorenom aranžmanu da se učiteljice s djecom moraju vratiti do 6 sati kući. Ali nigdje ni ne piše da se vozač ima pravo derati na učiteljice. I to pred djecom.
Epilog: jedna je učiteljica istog trena nazvala agenciju i dala pritužbu na vozača i njegovo ponašanje pa je vozač nakon nekoliko telefonskih intervencija malo smanjio doživljaj u povratku (ali to ga nije sprječavalo da vozi i preko 90 km/h i siječe zavoje i obori rekorde u brzom dolasku kući iako je imao pun autobus djece).
Zar smo dotle došli? Djeca, odnosno roditelji plate izlet. Za svoj novac očekuju uslugu koja je dogovorena u agenciji. Pa zar će neki nabrijani vozač onda određivati kad će se djeca vraćati kući s izleta? Kojim si je macho pravom taj vozač uzeo za pravo da urliče na učiteljice? Srećom, učiteljice su se svačega u svom radnom vijeku nagledale pa su problem divljeg vozača riješile jednim telefonskim pozivom.
Fikus pratnja
O obveznoj turističkoj pratnji ne vrijedi trošiti slova na tipkovnici. Od fikusa ima više koristi nego od većine takvih pratitelja. Ali moraju biti u autobusu, što’š. Pratnja na spomenutom izletu nije glasa izustila o tome kroz koje se dijelove Hrvatske vozimo, ni glasa pustila nije o županijama kroz koje prolazimo, ni jednu zanimljivost nije rekla, ali je uredno pokušavala pozvati djecu da šetaju po autobusu i pjevaju na mikrofon što su učiteljice zabranile jer smatraju šetanje po autobusu opasnim.
I tako. Pratnja je zaradila dnevnicu (veću od dnevnice učiteljica), ručak, odmorila nožice u cjelodnevnom sjedenju, a da nije potrošila baš glasa ni nešto se pretjerano aktivirala.
Vjerojatno bi se priča i priča s izleta raznih dalo ispričati.
Lov na petice
S krajem svibnja otvara se sezona lova na petice i počinje hodočašće roditelja u škole da besramno žicaju nezaslužene ocjene. Najjači su oni koji su kroz godinu skupili npr. ocjene 4, 3, 4, 4, 3, 3, 5, 3 i dođu i pitaju: ‘A mogu odgovarati za pet?’.
Najveći žicari su učenici sedmih i osmih razreda kojima se svaka ocjena boduje za srednju školu pa kalkuliraju, na žalost tek kad dođe pet do dvanaest (gdje ste djeco bili prije, cijele vam se godine papagajski ponavlja ‘Učite, djeco! Učite, djeco!’). Međutim, lakše je nažicati nego (na)učiti.
Pritisci kojima su učitelji izloženi zadnjih dana nastave su neopisivi. Em ih stišću djeca, koja se ne libe puštati nerijetko krokodilske suze i histerizirati, em ih pritišću roditelji, ponekad i kolege agitiraju za neke ‘svoje’ znance, još ako ravnatelj ima nekog utjecajnog roditelja čije dijete nema spektakularne ocjene, ali ima spektakularne ambicije, veselju kraja nema. Bez Normabela ne možeš u školu.
Sjećam se kolegice koja je imala običaj da zadnja dva tjedna nastave nije više razgovarala ni s kim u zbornici. I na “dobar dan” bi režala. Sve samo da izbjegne pritiscima. Koliko je puta ona bila kod ravnatelja na “ispiranju mozga” i žicanju ocjena ne može se ni izbrojati.
Što kad svepetaš tresne na zemlju?
Čitam članak s podnaslovom: ‘Gimnazijalka se liječila na psihijatriji jer nije prošla s prosjekom ocjena 5,0’ (izvor: jutarnji.hr).
Čudno? Pa i nije. Boris Jokić je nedavno nešto na tu temu rekao, kako ne bismo trebali težiti da učenici baš u svemu budu izvrsni, jer je to jako teško i iziskuje puno živaca i napora već bi trebalo usmjeriti znanje i sposobnosti područjima kojima su učenici skloni i u kojima će biti izvrsni bez preforsiranog truda.
U srednjim su školama s pravom skeptični prema superodlikašima: ‘Superodlikaši sigurno nisu sinonim za darovitu djecu. Ako mi dozvoljavamo osnovnim školama da se učenjem napamet dobiva ocjena odličan, onda to nije darovitost – kaže Zlatko Stić, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga.’ (izvor: jutarnji.hr)
Od prvog razreda osnovne škole tupimo roditeljima da ocjena nije mjerilo znanja, ali svejedno svakog dana nakon škole roditelj pita dijete: ‘Jesi li danas dobio koju ocjenu?’. Borba s vjetrenjačama.
Do kad tako?
Dok se sustav ne posloži tako da se ocjenjuje stvarno znanje i sposobnosti, a ne ocjene, dok se učenici ne budu svrstavali prema sposobnostima, a ne ocjenama, dok se ne promijeni sustav vrednovanja, dok ne uvedemo A, B i C programe u koje ćemo učenike već u petom osnovne usmjeravati prema mogućnostima i prilagođavati im programe kojima ćemo ih školovati za njima primjerena buduća zanimanja, dotle dok Marica s IQom 75 bude htjela biti doktor kvantne fizike i štrebala za peticu koju će izmamiti uz pomoć roditelja i suza, do tada će kraj nastavne godine biti obična sezona lova na petice.
