Ne vjerujem da je itko sreo ijednog roditelja koji bi priznao da mu je dijete neodgojeno i nepristojno. Ma što dijete napravilo, roditelj će naći opravdanje, jer, zna se, dijete je ogledalo roditelja.
Primjer današnjeg (ne)odgoja viđen je neki dan u jednoj trgovini. Bila je u trgovini mlada, jako mlada majka s dvoje djece. Jedno dijete u kolicima, drugo dječačić od kojih četiri godine. Ovog na nogama, punog snage i energije, bila je puna trgovina. Trčao je među policama, urlao, naguravao ostale kupce, proizvodio neartikulirane zvukove, rušio sve pred sobom. Prodavači su se nemoćno pogledavali i slijegali ramenima, a majčica je mirno, bez ikakve reakcije ni akcije nastavila birati make up. Nije mu ček ni rekla: ‘Nemoj’. Stereotipni primjer današnjeg odgoja.
Štogod dijete danas napravilo, naći će roditelj za to opravdanje: ili je u pretpubertetu, ili je u pubertetu, ili su ga kod kuće krivo pogledali, ili se plaši učiteljice. Živio razlog, najlakše je pronaći neki razlog za propust u odgoju. Klinca danas ne smiješ udariti, ne smiješ čak ni na njega podviknuti. Pa onda ne čudi što nam polako djeca preuzimaju vlast.
Neću!
Matematika. Vidiš da učenicima baš i ne ide, ostaviš ih na dopunskoj nastavi da još malo provježbaju, ponove, utvrde nastavne sadržaje kako ne bi pred kraj nastavne godine pokvarili ocjene. Jedan mudrac, koji je cijele godine na ovaj ili onaj način izbjegavao dopunsku, opet krene s izgovorima zašto ‘ne može’ ostati, kao da učiteljica na dopunskoj prži djecu u vrelom ulju.
Ovaj put učiteljica je ostala uporna i inzistirala da dječak ostane i vježba matematiku. Malac se ‘nafurio’, pustio uvrijeđenu facu, pustio uvrijeđenu suzu i kad ga je učiteljica prozvala da na ploči riješi zadatak zavikao je na nju: ‘Neću!’. Roditeljsko objašnjenje je da se dječak plaši učiteljice. Aha. Zato je i vikao na nju. Iz straha. Još malo pa će učenici početi i tuči učitelje.
Inače, dječak je radije jednom prilikom stajao na hodniku i plakao umjesto da dođe i kaže ‘Molim vas’ učiteljici za ono što mu je trebalo. Plakao je jer učiteljica nije skočila i odmah udovoljila njegovim prohtjevima, potrebama i zahtjevima, već je inzistirala na tom ‘molim’. Čim se traži neki red, pristojnost i disciplina kod pojedinih učenika nastaju problemi, pogotovo ako su kod kuće naviknuti na: ‘Kud on okom roditelji skokom.’
Brojna pitanja se nameću. Je li učiteljica zla zmija koja traži red, rad i disciplinu, traži osnove pristojnosti, kruta babuskara kojoj je pristojno ophođenje važnije od krokodilskih dječjih suza? Treba li popustiti i zanemariti pristojnost te povlađivati u svemu djeci? Tko vlada svijetom? Tko određuje pravila? Djeca ili odrasli? (Čini mi se da su ovo čista retorička pitanja.)
Sine, molim te dozvoli mi da ti vidim ocjene
Nadovežimo se na prethodno pitanje pomoću nove Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka (GDPR – General Data Protection Regulation). U njoj je jedna od velikih promjena mijenjanje donje dobne granice prilikom odlučivanja o vlastitim podacima – s 18 na 16 godina.
‘To znači da će dijete od 16 godina davati privolu za uporabu svojih podataka čak i roditeljima. Mislim da mi za to nismo spremni’, rekla je za HRT Marija Boban s Pravnog fakulteta u Splitu. (izvor: index.hr)
Zamišljamo situacije koje su jednostavno za krepati od smijeha. Dođe roditelj na primanje roditelja, a razrednik njegovog djeteta ga uredno zatraži pisanu dozvolu djeteta da mu pokaže ocjene. Pisane dozvole nema, sorry, ne mogu vam pokazati ocjene. Ili, hoće li roditelj tražiti dozvolu svog djeteta da mu ode opravdati izostanke? Razrednik roditelju ne smije javiti izostanke učenika, roditelj nema pravo kontrolirati izostanke u e-dnevniku. Kako će roditelji ispričavati izostanke? Komedija samo takva.
Mogli bi tako učenici i sami odlučivati kad će pisati koji ispit, što će u ispitu pisati, koja će pitanja biti i mogli bi si, na kraju krajeva i sami lijepo zaključiti ocjene.
Na stranicama škole objavljivat će se sljedeći podatci: ‘Na natjecanju iz matematike prvo mjesto osvojio je učenik iz 8.a, treća klupa, sredina, stolica desno. Za vrijeme likovne kulture sjedi u četvrtoj klupi do prozora, stolica lijevo.’ Boja kose, frizura, broj cipela i boja očiju izbacuju se iz opisa jer bi po njima učenik mogao biti prepoznat jer osobni podatci uključuju i ono po čemu učenik može biti prepoznat. Uredba o zaštiti podataka na djelu.
Hoće li 16-godišnjaci imati veća prava od roditelja, pitaju se ravnatelji i profesori. Samo uz njihovo odobrenje roditelji mogu vidjeti ocjene i izostanke u imeniku.
Nema više ni javne objave imena, primjerice kod upisa na oglasnim pločama. ‘U slučaju da neka škola na oglasnoj ploči objavi popis upisanih učenika, treba postaviti odraslu osobu ili zaštitara koji bi spriječio da neka druga osoba to gleda ili snimi’ (izvor: index.hr). Ono, imaš popis na oglasnoj ploči i zaštitara koji stoji i ne pušta nikoga kome ime na osobnoj iskaznici nije i na oglasnoj ploči.
Otvoren je natječaj za ravnatelja
Otvoren je natječaj za ravnatelja škole. Traži se nezaposleni branitelj, sa ili bez kvalifikacija. Radno mjesto zajamčeno.
Nije šala. Novi Naputak je. Nezaposleni branitelji imaju prednost pri zapošljavanju kao ravnatelji škola. Žene odmah većinom otpadaju jer nisu masovno bile u Domovinskom ratu, osim ako nisu članovi uže ili šire obitelji poginulog ili nestalog branitelja.
Pa što ako škola ima ravnatelja s kojim je već dvadeset godina zadovoljna? Leti on kao ‘tica lastavica ukoliko se na reizbor javi nezaposleni branitelj koji koliko toliko zadovoljava uvjete.
Ima škola u kojima i ne bi bila tako loša ideja staviti nekog neutralnog ‘s neba palog’ branitelja kao ravnatelja, ali generalno rečeno…khm. O tempora, o mores!
