Svaka odbačena grana, posušeni panj, pomalo truli korijen, Juraju Hameru je predmet kojeg će on svojom umjetničkom maštom i vještom rukom, nožićem, pretvoriti u umjetničko djelo
Sada već davnih šezdesetih godina minulog vijeka, poput svojih kolega i prijatelja Juraj Đuro Kamenar po okončanju osnovne škole krenuo je u Sloveniju tražiti mjesto i školu gdje će nastaviti školovanje i učiti zanat.
Građevinska struka bila je jedina opcija koja se nudila dječaku iz relativno siromašne merhatovske obitelji i u njoj je pronašao sebe. Zanat je izučio, a posao odmah, i kao gotovo svi u ono vrijeme, vrlo je lako pronašao i dobro zarađivao u odnosu na kolege koji su ostali u Hrvatskoj, tako da je bilo za njega i još ostalo za pomoći roditeljima koji su bili poljoprivrednici na pola hektara zemlje i braći koja su kretala u život.
Susreo je u Ljubljani i ljubav svojeg života Vojvođanku Božicu koju je oženio i dočekao lijepe godine uistinu sretnog braka. A kada je čovjek sretan sve je oko njega lijepo, a Juraj kao stravstveni šetač, dodatnu sreću pronašao je u prirodi. Onako usput s kusturom (mali oštar nožić) odlazi u šumu i kada naiđe na koju odsjećenu, otrgnutu ili slomljenu granu započinje ju obrađivati.
– Gledajte, ja u svakoj grani, točnije u dijelu gdje se spajaju grana i stablo, ili grana s granom, a poglavito u panjevima i korijenima vidim nekakv lik, najčešće su to ptice, ali i druge šumske životinje.
Dok drugi u šumi gledaju lijepe šetačice, gljive, cvijeće i slično, moje oči traže granu, korijen ili panj. Koristim samo usahlo, staro i porušeno, nikada živo rastuće ne uzimam. Svojim hobijem, kojeg mnogi nazivaju i umjetnošću, čuvam prirodu, održavam u njoj red, stvaram nove likove, a sebe rekreiram umno i tijelesno.
Velika inspiracija i podrška mi je supruga Božica, koja već kao i ja u prirodi vidi zanimljive dijelove drva, te mi ih donosi, daje i uživa kada ih obrađujem, a još više kada ih ima priliku staviti na određeno mjesto u našoj staroj kući u Merhatovcu ili u dvorište, kao i u Sloveniji.
Izradio sam do sada tristotinjak predmeta od kojih sam najviše poklonio prijateljima, rodbini i znancima, ispričao nam je Juraj pokazujući drvene slavuje, fazane, tetrijebe, zečeve, srne i mnoge druge životinje napravljene iz grana, korijena i panjeva izvađenih iz zemlje, trave i lišća, gdje uglavnom okončaju nakon što vlasnik sruši drvo, a odveze samo stablo – priča nam.
Juraj je vrstan glazbenik i dobar stvaratelj žganice (rakije) što nakon razgledavanja zbirke ponudi posjetitelju, gostu i prijatelju. Potaknuli smo ga na razmišljanje o vlastitoj izložbi i stvaranje etno zbirke na jednom mjestu, kako bi njegove umjetnine mogli posjećivati učenici, studenti likovne umjenosti i ostalo ljudstvo.
Za sada, uratci se mogu razgledavati u Merhatovcu u dvorištu roditeljske kuće, stare skoro stoljeće, ali obnovljene Jurajevom i Božićinom ljubavi prema prirodi i umjetnosti, ali i emotivnošću kakva je samo u Merhatovčanima!
