Na internetu je nepisano ‘pravilo’ da se sve piše malim slovima, da se ne stavljaju znakovi interpunkcije, da pisanje velikim tiskanim slovima znači nepristojno vikanje. Dobro. Mislim, dobro dok se tako piše samo na internetu. Makar zapravo nije dobro. Ali dobro.
Međutim, ta nepismenost i krivo pisanje uzima sve više maha i kod naših učenika u školi. Je li za nepoznavanje pravopisnih normi i neznanje u pisanju kriv samo internet ili postoje i drugi krivci, odlučit ćete nakon ovog teksta sami.
Niži razredi
U prvom se razredu osnovne škole djecu uči da se veliko početno slovo piše na početku rečenice i pri pisanju imena i prezimena, da će ime svojeg kućnog ljubimca napisati velikim početnim slovom, ali i da će ime grada/sela u kojem žive isto napisati velikim početnim slovom.
Međutim, nađe se dječice koja u trećem, petom, osmom razredu pišu svoje prezime ili nečije ime malim početnim slovom. Zašto? Pa eto, ne smijemo ih ‘kazniti’ manjom ocjenom (a zna se da nam djeca u školu idu samo radi ocjena) ako nepravilno pravopisno napišu. Kad bi nekoliko puta dobili jedinicu kad napišu ime i (ili) prezime na ispitu malim slovom, možda, MOŽDA bi im doprlo do svijesti i automatizacije da se to ne radi. Ono, uzmeš ispit/listić/zadaću i baciš pogled, vidiš ime/prezime napisano malim početnim slovom i bez ispravljanja opališ kulju. SumLJam da bi se idući put potpisali malim slovom. Ali! Ne smiješ to napraviti. To utječe na krhku dječju psihu i još krhkiju roditeljsku psihu.
Zašto sam napisala sumLJam? Pa zato što je ta riječ široko rasprostranjena zajedno s pisanjem ‘neznam’, ‘dimljak’, ‘dimljačar’, ‘sumljivac’, ‘dali’ i ‘da li’ (autokorekt u wordu mi upravo vrišti i dobiva napade, crveni mi se tekst kao polje rajčica – tko razumije, shvatit će)
U nižim razredima kad djeci ispravljaš sastavak, moraš gledati samo sadržaj. To što se sastavak crveni od srama zbog bezbrojnih pravopisnih i stilskih pogrešaka nikome ništa, ne smiješ snižavati ocjenu zato što je dijete nepismeno. Pisanje ulica i trgova, nepravilno korišten upravni govor, sistem ‘č’ i ‘ć’ su jedno te isto slovo, ‘ije’ i ‘je’ su izmislili neprijatelji učenika, ništa to brate dragi ne smiješ ocijeniti.
Može sastavak biti totalno nepismen, a dijete dobije peticu iz sadržaja. Pravopis smiješ ocjenjivati samo ako ga provjeravaš. U prirodi i društvu klinac može pisati imena gradova, voda, ljudi nepravilno i pravopisno pogrešno – ne smiješ ocijeniti niti skinuti bodove. Jer ocjenjuješ znanje iz prirode. Isto je i s matematikom. Dijete točno izračuna, ali mu je odgovor boli glava. Ali, ne smiješ ne priznati iako odgovor velikog slova, točke ni smisla vidio nije. Opet sistem ‘Vidoviti Milan’ – odgonetni što je dijete htjelo reći.
Viši razredi
Kuku & lele. Povijest. Imena. Gradovi. Događaji. Godine. Pobogu, ako iza rednog broja godine ili stoljeća ne stoji točka smisao se mijenja i mora se ne priznati. Učenicima kao da će se osušiti ruka ako stave točku. Pisci u Hrvatskom jeziku. Pa ako krivo napišeš ime ili prezime pisca onda nisi naveo tog pisca nego nekog skroz drugoga koji veze s njim nema. Jedno slovo mijenja puno. Aj budu faca pa sjedni u avion ako ti karta glasi na Martu Žegar a tebi je ime Marta Žagar. Aha. Hoćeš. Ali ne danas.
Pronašla sam i izjavu na fejsari: ‘Iskreno, kolege matematičari, kemičari i ostali imaju manje hrvatskog jezika na faksu nego stranog. Zbog toga smatram da nisu kompetentni ispravljati ovakve pogreške.’ Molim? Hoće se reći da su nam kolege iz prirodne grupe predmeta nepismeni? U svakom žitu ima kukolja, tako se može naći (o, sramote) i kolegica koja će napisati ‘Tkome’, ali generalizirati i kolege koji nisu nastavnici jezika kategorizirati u nepismene definitivno nije ni red ni kolegijalno.
Zar bi se trebalo priznavati izraze kao ‘magnecka sila’, ‘hrvacki jezik’, ‘Regoć’, ‘kosijenka’, ‘Vladimir Nadzor’, ‘dali’, ‘šeset’, ‘najaći ćovijek na svjetu’ i tako dalje i tako dalje…
A roditelji?
Najjači su roditelji kad pošalju ispričnicu tipa: ‘XY nije BIJO u školi JEL je POVRAČO, SUMLJAM DALI ČE MOČI pratiti nastavu’. Kako od tako pismenog roditelja očekivati podršku u ispravljanju krivih nepismenih Drina?
Uz to, ako dijete na središnjem dnevniku jedne gledane TV kuće čuje ‘Dobro večer’ bez da itko od odgovornih trepne okom, hoće li naučiti pravopis? I još ga se s TeVea bombardira ‘da li’ pitanjima.
Naj smo nepismeniji
Naša je nacija među najnepismenijim narodima. Imamo prelijep, bogat, melodičan jezik, od kojeg radimo sve veće ruglo. Nema šanse da nam se učenici opismene u školama zato što su prosvjetari ograničeni kojekakvim zabranama. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, za ‘dobrobit’ učenika moraš tolerirati kojekakve gluposti i dijeliti petice kako bi se roditelji s nezasluženim peticama naslikavali za fejs. Jer nije više na cijeni znanje. Na cijeni su petice. Nije bitno jesu li zaslužene ili ne.
I onda učenici završe svoje školovanje, trebaju napisati molbu za posao i životopis, a pojma nemaju, što stilski i sadržajno, što pravopisno što i kako napisati. I takvi dobiju svoju djecu, pišu ispričnice da ti se mozak rasprsne u komadiće i sve se vrti u nepismenom krugu. Kako utuviti u glavu pojedinima da se domovina voli znanjem, poglavito znanjem svog, jedinog, materinjeg jezika?
Kako je nekad bilo
Opet se ja, k’o stara čangrizava baba, vraćam u prošlost.
Nekad su učenici više pisali rukom. Nisu bili radni ni digitalni udžbenici. Imaš zadatke iz udžbenika za zadaću? Majke ti prepisivao si ih rukom pola dana u bilježnicu. Uredno. I onda rješavao. Ne daj Bože da si imao pravopisnu grešku – ne vrijedi zadatak. I svi smo preživjeli. Sve što je trebalo prepisivalo se. Pisanim slovima. Uredno. Ispiti su bili: pitanja na ploču, prepiši ih, riješi. Nisi točno prepisao – ocjena manje. Danas bi to bilo okarakterizirano kao maltretiranje i ponižavanje učenika, zlostavljanje.
Jer, današnja su djeca slatka, napravljena od topivog šećera (tope ga suze) i krhkija od porculana.
