Nem tudom… Stranac koji ne govori mađarski, a nekim slučajem boravi u Mađarskoj, s rečenicom “ne znam” susrest će se na svakom koraku. U samoposluzi: nem tudom. Na pošti: nem tudom. U kafiću: nem tudom. U ljekarni: nem tudom… U obilasku nekoliko naselja u Zalskoj županiji vrlo brzo nam postaje jasno da malo tko govori bilo kojim drugim jezikom osim materinskim.
– A što je tu čudno? – pita nas László Kuzma (70) koji natuca hrvatski jer su Hrvati do prije dvadesetak godina redovito hodočastili u trgovine i na sajmove u Letenyu i Nagykanizsi. I to ne samo u kupnji jeftine odjeće, mesa i mesnih prerađevina, paprike, sokova i krmne smjese nego i po nove zube. No, zubima ćemo se vratiti kasnije. László ima riječ.
– Mađari govore mađarski jer su domoljubi. Vole svoju domovinu. Zašto bi govorili engleski ili njemački? Jezike znaju samo oni koji rade u turizmu, na Balatonu, Hévízu ili Budimpešti – tumači nam, pomalo ljutito. Kako se, pitamo brzo da ga ne otjeramo, danas živi u Mađarskoj?
– Nema problema, živimo kao žabe u vodi. Ja sam umirovljenik, mirovina mi je 30.600 forinti (oko 730 kuna, op. nov.). Nije puno, ali meni puno i ne treba. Žena još radi, plaća joj je oko 200.000 forinti (oko 4700 kuna), i to nam je sasvim dovoljno.
Imam puno slobodnog vremena i idem pecati, ne znam vam što drugo reći, pitajte mlade. Ako ćete ih naći – kaže. Kao i iz Hrvatske, i iz Mađarske mladi odlaze u inozemstvo zbog većih plaća, najviše u Njemačku.
László veli da mu sin radi u Sloveniji i zarađuje 4500 eura. – 4500? Mjesečno? Da se niste zabunili? – provjeravamo. – Da, 4500 eura. Tamo su plaće veće, ohoho veće, ovoliko veće – pokazuje rukama, manirom iskusnog ribiča.
Orban zna što nam treba
Pitanje čime se to sin bavi ostalo je bez odgovora jer se László nikako nije uspio sjetiti kako bi zanimanje preveo na hrvatski. Naravno, dotakli smo se i politike. Mađari su 8. travnja izašli na birališta i treći put povjerenje dali stranci Fidesz Viktora Orbana, čiji jumbo-plakati stoje u svakom selu. “Nekünk Magyarország az első”, piše na njima.
U prijevodu – Mađarska nam je prva. Nešto slično Trumpovom “America first”. – Otkako nam je Orban premijer bolje se živi. Imamo jako dobroga premijera i, zahvaljujući njemu, sve je krenulo nabolje. Zna što nama Mađarima treba. Kako da to kažem… – češka se László po glavi i za koji tren sjeti se izraza koji je tražio. – Ima pamet! – reče. O predsjedniku Vlade Orbanu visoko mišljenje ima i Margita Karsai, koju smo zatekli u hranjenju pasa.
– Sve je bolje otkad je on na čelu države. I plaće i mirovine su nam porasle. Prosječne su plaće oko 630 eura. Brine se o gospodarstvu, a ljudi podržavaju i njegovu politiku prema izbjeglicama i postavljanje žice na granici – kaže nam u dvorištu u kojem, u dograđenoj prostoriji iza kuće, njezin sin, medicinski tehničar, ima stomatološku ordinaciju u kojoj radi sa stomatologom.
Bušilice zujale do zore
Do prije nekoliko godina tu su bušilice zujale od jutra do mraka, a često i do ponoći. – Počinjalo se u 8 ujutro, a završavalo u 21 ili 22. Dolazili su nam pacijenti iz Zagreba, Zadra, Rijeke… Najviše po nove zube. Znali bi i prespavati tu u hotelu, pa bi idući dan ujutro došli na naručeni pregled. Većina je dolazila po nove krunice i implantate koji su i danas puno jeftiniji nego kod vas u Hrvatskoj.
Dolaze i dalje, ali ne kao prije, pa smo sad otvoreni samo utorkom, četvrtkom i petkom prijepodne. Zašto sve rjeđe dolaze? Pa ne znam ja, možda vam je porastao standard ili ljudi ne žele nove zube – smije se Margita. I ona primjećuje da mladi odlaze, među njima i liječnici. Nisu zubari jedini koji zarađuju na bolesnim Hrvatima.
Dolazi se i po lijekove koji su u mađarskim ljekarnama zbog manjih marži i upola jeftiniji, pa se isplati doći po medikamente, među kojima su i neki koji se u Hrvatskoj i ne mogu nabaviti. Preparat za prostatu može se ovdje kupiti za manje od stotinu kuna, a u Hrvatskoj stoji 180 kuna, a aspirin i voltaren su jeftiniji oko 30 posto.
Dijelovi Letenya danas izgledaju kao “grad duhova”, s praznim i u korov zaraslim trgovačkim hangarima. U zlatno doba toga gradića, potkraj 80-ih godina, tu je preko dana bilo više Hrvata nego Mađara. Mjenjačnice su se nizale na svakih deset koraka, a i danas postoje ploča “Change” i pokraj njih napisi na hrvatskom jeziku. Na tržnici Adria opstali su samo prodavači jeftine odjeće, no na parkiralištu vidimo samo dva automobila hrvatskih registarskih oznaka.
– Nekad niste mogli pronaći slobodno mjesto. Hrvati su prestali masovno dolaziti 90-ih godina – kaže prodavačica posuđa i okreće se od nas. Nitko se u Adriji ne želi fotografirati. Ljubazno nas odbijaju. Dok se iz kafića čuje “Perfect” Eda Sheerana, pokušavamo se sjetiti nekog međunarodno popularnog mađarskog benda ili pjevača. Ne ide… Mladih na ulicama gotovo i nema.
– Do you speak english? – pitamo djevojku u crnoj jakni. – Nem tudom – odmahuje glavom i otrči preko ceste. U rustikalnom bistrou “Lili” konobar s naušnicom u uhu počinje nam pričati o turističkim atrakcijama poput doista predivne knjižnice i spomenika s nekim naoružanim borcem pod šljemom na središnjem trgu. No, sve druge teme odbija. – Sve je normalno. Imam posla – kaže, nasmije se i pristojno nas “otkanta”. Mađari su dosta zatvoreni. Kao da su nepovjerljivi. Zalska županija prostire se na oko 3780 četvornih kilometara i ima 270.000 stanovnika. I pazite sad – čak 257 naselja!
Cijela je država podijeljena na 19 županija, 20 gradskih županija i glavni grad, a potom i na mikroregije kojih je više od 170. Od 1962. do 1988. godine Mađari su prošli razdoblje nazvano “gulaš komunizam”, pretrpjeli Sovjetski Savez, a 1989. parlament je donio odluku o višestranačkim izborima. Komunisti 1990. gube vlast, uvodi se tržišna ekonomija i počinje put prema Europskoj uniji.
Kulturni djelatnik Joszef Dömők priča nam kako je nakon 1990. došlo do promjene sustava i velike količine radosti, no ubrzo je sve krenulo nizbrdo s privatizacijom. Ushit je zamijenio pesimizam jer gospodarstvo nije pratilo želje stanovništva. Plaće su naprosto bile premale.
Svi mogu naći posao
– Oni koji su posljednjih godina socijalizma predvidjeli što se događati, imali su vremena razmisliti kako od “našeg” načiniti “moje”. Predstavnici bivšeg režima su nacionalnu imovinu manje-više međusobno podijelili. To se najbolje vidjelo tijekom privatizacije i onoga što se zove divlji kapitalizam. Bilo je to kao slobodan ribolov. Uzimali su se i golemi krediti, a pomaka u gospodarstvu i životnom standardu nije bilo.
Vlada koja je prije nekoliko dana, treći put zaredom, dobila mandat, u prvom je ciklusu vodila tešku, beznadnu borbu, a tek u drugom su se počele vidjeti pozitivne stvari u gospodarstvu i zapošljavanju. Svatko tko danas u Mađarskoj želi raditi pronaći će posao, za razliku od prije samo desetak godina. Društvenih razlika ima, ali nisu toliko vidljive kao prije 20 i više godina. Naravno, još se čeka da plaće budu na razini prosjeka Europske unije, no one polako, ali sigurno rastu.
Dio gospodarstva je propao, ali su se zato razvili manji poduzetnici i obrtnici. Građevina raste, grade se i obnavljaju kuće i povijesne građevine poput našeg dvorca Szapary. Infrastruktura je izgrađena 100 posto… – nabraja ponosno Dömők. A kako, pitamo kulturno, stojite s nacionalizmom? – Ništa lošije nego vi Hrvati. Mi smo često ljubomorni na Hrvate na nacionalizmu u pozitivnom smislu te riječi.
Domoljubni zanos posebno se vidio tijekom vašeg Domovinskog rata. Zdrav nacionalizam je potreban, i kod nas bi trebao biti još i više zastupljen. Svjetsko državljanstvo i liberalizam bacaju sjenu na naše vrijednosti. Domoljublje kod Hrvata, Mađara, Čeha, Slovaka ili drugih naroda je osnova na kojoj se gradi društvo. Mi imamo tri izraza – nacija, domovina i obitelj. Najvažnija je obitelj kao najmanji dio društva, zatim je domovina i domoljublje, i na kraju nacija. Opstat će i dugo živjeti samo one nacije u kojima su ta tri izraza u ravnoteži. U to sam posve siguran – kaže.
Ponosni na premijera
Domoljublje sa svojom nacionalno-konzervativnom strankom vješto koristi Orban koji je nakon posljednjih izbora rekao da je povijesnom pobjedom “stvorena mogućnost da zaštitimo Mađarsku”.
Hvalio se u kampanji stopom nezaposlenosti od samo 3,8 posto i rastom BNP-a od četiri posto, a kako bi pojačao dojam, posegnuo je i za provjerenom taktikom – plašenjem građana da će se, izgubi li vlast, sliti val migranata koji će preplaviti zemlju. Oporba je uzalud upozoravala na klijentelizam, korupciju, represiju prema udrugama civilnog društva i iseljavanje mladih.
– Orban ima veliku podršku u narodu. Svi analitičari su predviđali da će pobijediti, ali da neće imati dvotrećinsku većinu, a ipak je, eto, kako sada stvari stoje, dobio 134 od 199 mandata – govori nam umirovljenik István Horváth iz Nagykanizse, koji se posvetio ljubavi prema konjima. Po čemu je, zanima nas, Mađarska danas najprepoznatljivija u Europskoj uniji?
– Pa sigurno po Budimpešti i Balatonu. Ponosni smo i na glazbenike poput Béle Bartóka ili Franza Liszta. U gastronomiji smo poznati po hrani u koju stavljamo puno luka, paprike i mesa. Volimo ljuto. Imamo gulaš, paprikaš… – nabraja. Poznato je i slatko mađarsko vino tokajac, kao i voćna rakija palinka. – Na žalost, ostali narodi premalo znaju o našoj kulturi, a posebno o povijesti. Znaju samo dijelove, a to nije dovoljno – zaključuje Horváth. Lijepo prezime…
