ŽIVOT TETE LIZE (4) Gospodine, molim dinar

Sjedeći ispred dvorišnih vrata djeca su na trenutak prekinula igru. Stazicom preko ledine dolazio im je u susret Rudolf Hirschler. Oni brzo počnu pljuvati u ruke i brisati ih o odjeću. Danas je bio red na Liziku i kad im se muškarac približio, ona ispruži ruku.

– Gospodine Rudi, molim jedan dinar – progovori djevojčica zvonkim dječjim glasom.
– Muškarac je zastao i pogledao ih redom, pomalo umorne od cjelodnevne igre.
– Da vidim ruke – rekao je dubokim glasom.

Djeca brzo ispružiše ruke okrenuvši dlanove sad na jednu, pa na drugu stranu. Čovjek izvuče ruku u džep i izvadi jedan dinar. Stavi ga na Lizikin dlan, sjetno se nasmiješi i produži ulicom prema centru mjesta.

Stotinjak metara dalje, uz obalu Drave, crveno sunce zaplitalo se o krošnje topola. Kao da je onim susretom dan za igru bio završen i djeca se razbježaše svojim kućama. Lizika veselo sjedne za kuhinjski stol među svoju brojnu braću. Majka će za dinar, kao i uvijek, kupiti brašno, šećer i rogač, pomislila je zagrabivši žlicom u tanjur s grahom. Majci je podarila dražestan dječji osmijeh.

Na majčinom licu počivao je umor i nije imala snagu dizati glas na dječji žamor. Njezin počinak i tiha molitva počinjali su tek kad se iz nekoliko kreveta čulo ravnomjerno dječje disanje. Noćnu tišinu narušavao je orkestar žaba iz Posranečke grabe i ona priđe otvorenom prozoru. Kreketanje se miješalo sa noćnom sparinom, mirisom georgina i katruža, te ulazio kroz prozor kuće jedinke.

– Mama? – začuo se tihi dječji glas iz zadnje sobe.
– Kaj je, Lizika?
– Mama, nemrem spati.
– Zakaj nemreš?
– Bote zutra spekli kolače z rožičom?
– Dok se vrnem s kopatve.
– Ali mama, to bo kesno.
– Dete, znaš da moram iti napolje.
– Grdo mi je dok vas nega, mama. I gladni smo jako. Premalo je ono kaj nam ostajite v korpi v koružnjaku.
– Premalo vam je zato, kaj brzo pojeste. Zakaj ne počakate bar dok polne ne zazvoni?
– Zato kaj mo gladni predi nek polne zvoni, mama.
– Ajd ve spi, bom se zutra požurila s polja i spekla kolače.
– Mama, mesec mi sveti točno v joči, nemrem spati.
– Stiha popevli, pak zaspiš.

Tiha dječja pjesma ubrzo je utihnula i čule su se samo uporne žabe. Izmorena tolikom djecom, majka Ana često je molila Boga za svoje i njihovo zdravlje, da sve ovo izdrži, da izrastu u zdrave i poštene ljude. Teško joj je padalo ostavljati jelo u kukuružnjaku, ali kuću nije mogla ostavljati otvorenu da djeca ne naprave kakvu štetu. Naslonila se na otvoreni prozor, a u ušima joj je uvijek odzvanjalo tiho Lizikino pjevanje. Imalo jedijete pravo, na nebu se poslagala zvijezda do zvijezde, a pun mjesec proizvodio je čudan nemir.

Seosko dvorište bilo je osvijetljeno kao po bijelom danu. Širom otvorena vrata staje skrivalo je stablo stare kruške. Njezina krošnja davala je dovoljno hladovine za vrućih popodneva, pa se moglo sjesti i dobro osvježiti bistrom bunarskom vodom. Djeca bi, izvlačeći vodu drvenom kljukom često utopila vedricu, pa su bila špotana od roditelja. Kukuružnjak postavljen betonskim babinama do dvorišne ograde uz cestu, bio je ispražnjen već do Uskrsa. Do nove berbe kukuruza služio je za dječju igru. Skupilo bi se i do tridesetoro djece, pa bi se u njemu služile mise, prodavalo, igrale dječje predstave. Izvana, zakačen o gredu, visio je luk ispleten u vijence i izglancan krpom. Čekao je prodaju po proštenjima diljem Međimurja.

Majka Ana trgne se iz misli. Ulicom je, na svoju noćnu šihtu, prolazio mlinar Vinko. Preko puta kuće, malom stazicom preko ledine, prečac je vodio do njegovog mlina. Mlina, koji je prehranjivao mnoge donjodubravske obitelji. Za poplava i zimi, kad se voda pretvarala u debeli led, mlin je počivao na obali da ga voda ne ošteti, odnese ili jednostavno, ne proguta. U rano proljeće led je počeo pucati, a od reskog zvuka čak su se i djeca noću budila. Mještani bi se okupili na obali Drave. Pucanje leda i njegovo izbacivanje na strmec doživljavali su kao senzaciju.

Teta Liza: RUDI JE JAKO RAD IMEL DECU

Rudi Hirschler je imel kancelariju na Posrancu. Saku večer išel je s posla dimo kre naše hiže, a njegva hiža je bila de je ve ambulanta. Palača. Posluval je z drvom, Fljojsari, bil je fini gospon. Židof. Bogati i dober. Žena manekenka ga ostajla. Njuf mladi sin Rudek hmrl je od upale pljuča. Stari je jako rad imel decu, zmišljuvala su ga na Rudeka.

JELO V KURUŽNJAKU

Se kaj smo dobili, posebno dinare od gospona Rudija, morali smo dati mami. Bilo nas je puno i mama su za to kupili kaj nam je bilo treba. Dok su spekli kolače, posebno v delaten den, to je za nas decu bil svetek. Dišli su na polje, hranu su nam ostajli v koružnjaku. Hižu su zakljenoli. Mi smo se pojeli do polneva, tak smo bili gladni. Deca kak deca.

>>> TETA LIZA Legenda i čuvarica izvorne međimurske pjesme
>>> ŽIVOT TETE LIZE (2) Nečem hmrti na kvartelju
>>> ŽIVOT TETE LIZE (3) Dvesto zlatarski čoni

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije