Bebe koje dobivaju više zagrljaja imaju bolje genetske predispozicije za budućnost. Količina bliskog i utješnog kontakta s malom dojenčadi ne samo da održava njihovu toplinu, ugodu i osjećaj voljenosti, nego ti molekularni učinci traju godinama.
Na temelju istraživanja, bebe koje imaju manji fizički kontakt više su uznemirene u mlađoj dobi i rano završavaju s promjenama molekularnih procesa koji utječu na ekspresiju gena.
Tim s British Columbia, sveučilišta u Kanadi, naglašava da nije jasan uzrok promjene, ali da se poveznica itekako osjeti kada malo porastu. No, to bi moglo znanstvenicima dati neke korisne uvide u to kako dodirivanje utječe na epigenome – biokemijske promjene koje utječu na ekspresiju gena u tijelu.
Tijekom istraživanja, zamolilo se roditelje 94 bebe da održavaju dnevnike svojih navika od petog tjedana nakon rođenja i zapisuju ponašanje dojenčadi – spavanje, plakanje i tako dalje.
Četiri i pol godine kasnije, analizirali bi biokemijsku modifikaciju nazvanu DNA metiliranje. To je epigenetski mehanizam u kojem su neki dijelovi kromosoma označeni s malim molekulama ugljika i vodika, često mijenjajući način na koji geni djeluju i utječu na njihov izraz. Istraživači su otkrili razliku DNA izmjene između ‘high-contact’ djece i ‘low-contact’ djece na pet specifičnih DNA mjesta, od kojih su dva bili unutar gena: jedan vezan za imuni sustav, a jedan za metabolički sustav. Metilacija DNA također djeluje kao marker za normalan biološki razvoj i procese koji idu zajedno s njim, a na njega mogu utjecati i eksterni ekološki čimbenici.
Ovaj marker niži je od očekivanog kod djece koja nisu imala mnogo kontakta kao bebe i oni su ulazili u veće nevolje u ranijim godinama, s obzirom na stvarnu dob.
‘Smatramo da bi kod djece, sporije epigenetsko starenje moglo odražavati povoljniji razvojni napredak’, kaže jedan član tima, Michael Kobor. Zapravo, slični nalazi bili su uočeni u istraživanju iz 2013. godine, gledajući koliko je malim miševima iz laboratorija dodirivanje utjecalo na promjenu gena.
Razlike između epigenetičkog i kronološkog doba povezane su sa zdravstvenim problemima u prošlosti, ali opet, prerano je za takve zaključke: znanstvenici priznaju da još ne znaju kako će to utjecati na kasniji život djece.
Isto tako, govorimo o manje od 100 beba u istraživanju, ali čini se da bliski kontakt i maženje na neki način mijenjaju tijelo na genetskoj razini.
Naravno, dobro je prihvaćeno da je ljudski dodir dobar za nas i za naš razvoj na svim razinama, ali ovo je prvo istraživanje koje bi trebalo promatrati kako bi se uvidjela epigenetika beba.
‘U daljnjem radu će se istražiti može li se ovo otkriće primjenjivati u zdravstvu kako bi se poboljšali učinci na zdravlje. Planira se pratiti utječe li manjak dodira na njihov psihološki razvoj i nosi li to široke implikacije za njihovo zdravlje, osobito njihov psihološki razvoj’, kaže jedan od istraživača, Sarah Moore.
Ako daljnja istraživanja potvrđuju ovo početno otkriće, onda će se naglasiti važnost pružanja fizičkog kontakta za bolji razvoj i napredak kod djeteta.
