Ljeska se na suncu okrajak Drave i u sebi nosi mnoge tajne međimurske prošlosti. Igrajući se kraj obale, djeca bi promatrala čamce u kojima su se nizvodno, u lovu za zlatom, spuštali zlatari na svoje desetodnevne rute.
Bila je 1937. godina.
– Z moje familije se ništo ne bavil zlatarijom, no oni koji su se s tem bavili, morali su puno šodra premetati, kaj bi našli koje zrno zlata. Mogla sem meto oko deset let dok je na Dravi kre Dobrave i tam dalje pri Vidovcu bilo privezano prek dvesto zlatarski čoni. Denes ako je još živ koj zlatar z Vidovca – rekla je Elizabeta Toplek, Teta Liza.
Ona se prisjetila vremena kad je zlatarstvo, kao i mnogi drugi stari zanati udarilo pečat gospodarskoj i društvenoj povijesti naselja između Mure i Drave. Nekoga to možda prisjeća na zlatnu groznicu iz filmova, ali to je bila samo borba za preživljavanje mnogih međimurskih obitelji.
Nakon viših vodostaja ili pak poplava otkriveni su zlatonosni nanosi na kojima su zlatari obavljali ispiranje. Dok su postavljali svoju zlatarsku dasku tik uz vodu, iskusno oko zlatara prosudilo je kakav je nanos stigao. Ako je boja šljunka nakon novog nanosa bila crvenkasta, obećavala je više zrnaca zlata.
Lopatom gledanjkom, koja je imala zaoštreni i okovani vrh, otkrivao se gornji sloj. U hladu se odlično vidjelo svjetlucaju li mala zrnca ili ljuske na površini lopate. Ako ih je bilo do četrdesetak, na tom se mjestu isplatilo ispiranje.
Tehnika odvajanja sićušnih zrnaca zlata od šljunka i pijeska započela je kad je jedan od zlatara lopatom metanjkom na gornji dio daske počeo stavljati šljunak, dok je drugi žajtarom nalijevao vodu. Ispod daske nastajala je hrpa šljunka kakvih je nekada na dravskim obalama bilo na tisuće. Nakon tako nabacanog šljunka na daski je ostao sitni pijesak s jedva primijetnim zrncima zlata. Nakon toga uslijedilo je naginjanje daske i ispiranje njezinog sadržaja na manju dasku ispiraču, a sve uz pomoć jedne posebne metlice.
Ispirača je na sredini bila malo udubljena i tamnije boje, da bi se lakše vidjela zrnca zlata. Vještinom titranja daskom na površini vode bio je isprani sitni pijesak. Iskusnom zlataru nije pobjeglo ni jedno jedino zrnce zlata. Na kraju, sadržaj s daske istresen je u porculansku zdjelu u kojoj je kap žive zlato pokupila.
Zlatari su obično radili u paru, a preko daske su dnevno običavali prebaciti i do dvadeset kubnih metara šljunka. Na kraju dana dobili su tri do pet grama zlata i to podijelili na dvojicu. To je svakome bila jedna današnja radnička zarada.
Kako je mnogo ljudi zbog nezaposlenosti emigrirao, broj zlatara sve više se smanjivao.
Danas nema više zlatonosnih slojeva, a Drava je ukroćena visokim nasipima. Ipak, ostala je istinita priča o dragim i vrijednim ljudima, te sjećanje na težak život romantičnih pustolova.
Posebno su bile romantične ljetne večeri. Dravski zlatari bi se zaustavljali čamcima i odmarali. Pokraj drvene koče na obali zapalili bi vatru i kuhali žgance. Veći vodostaj donio je i veće nanose pijeska i šljunka, a time i nova zrnca zlata. Idućeg dana zlatari bi krenuli dalje na svoju rutu. I tako dan za danom, svaki put neki novi čamac…
>>> TETA LIZA Legenda i čuvarica izvorne međimurske pjesme
>>> ŽIVOT TETE LIZE (2) Nečem hmrti na kvartelju
