Slamnati šešir, karirana košulja, gumene čizme, a u džepu maramica. A ona puna… Nisu šmrklji nego – zlato! Tri grumena zlata iz maramice pokazuje Robert Nestić (38). Ponosno gleda u zlato i Vladimir Štefić (49), zajedno su ga pronašli u rijeci Dravi. Dvojica prijatelja iz Donjeg Vidovca jedini su ispirači zlata u Hrvatskoj.
– Za prijatelje Štuka – veli Vlado, skida šešir i pruža ruku za upoznavanje. Odlaže potom lopatu i nastavlja: – Kao mlad sam u NK Dubravčanu bil’ bočni pa su govorili da sam brz ko štuka. I ostao mi je nadimak.
Ne pitamo za broj ljubavnika
Koliko ste zlata izvadili? – Svi nas baš to pitaju, pogotovo turisti koji dolaze u turama gledati kako ispiremo zlato. A mi im velimo: Mi vas ne pitamo koliko ste ljubavnica imali, pa ne pitajte ni vi nas koliko smo zlata izvadili. Ni naši stari o tome nisu govorili. O tome se – šuti. Pa nitko se nije hvalio: Znaš, danas sam našao veću količinu zlata, oko 50 grama, kod legradskog broda. Pa odmah bi bila invazija na tu lokaciju… Kažemo da ništa nismo našli.
I mlađi Robert skida šešir pa veli: – Čuo sam da je neki tip u Australiji našao grumen od 99,8 kilograma zlata. Gotovo 100 kilograma! Što da se to dogodi vama? Biste li zvali da vam netko dođe pomoći nositi takav grumen?
Oči su im se zasjajile. Maštaju…
– Ma šutjeli bismo, pa ga lagano svaki dan pilili u manje komade. I ne bojim se da bih doživio šok, srce bi mi izdržalo da nađem takav grumen. Tak bi ga lepo nosili doma…
Što bi vas zadovoljilo da nađete? – Pamet! – kažu smijući se obojica.
– Ma poludjeli bismo da nađemo grumen od dva kilograma zlata. Znaš, tu nema grumenja, tu je zlato u prašini na dnu rijeke. Alat kojim radimo star je 80 godina, a tehnika stoljećima. Kad su pljačkali nakon Zrinsko-frankopanske urote, još 1671. godine, iz kuća u Međimurju uzeli su i – zlatarske alate – pričaju dečki.
Objašnjavaju i tehniku ispiranja. Imaju veliku jablanovu dasku (120×60 cm) koja je grubo piljena i ima dlačice na kojima se talože sitna zrnca zlata koju pronađu ispod šljunka. Zatim dasku okrenu okomito i četkaju na manju dasku te polijevaju kanticom.
– Tu kanticu zovemo žajtar. Imamo i jednu posudu s Aljaske, s kojom ondje ispiru zlato, ali naša je bolja.
Zatim drmaju, stoje u rijeci, bosi ili u čizmama, ne bi li se sitna zrnca zadržala na manjoj dasci. Pa dodaju živu, kako bi se od zlatne prašine formirao grumen žive i zlata.
– On ide u lanenu krpu, cijedimo živu van, a onda zapalimo vatru. Na žeravicu stavimo ciglu, te ustima pušemo ne bi li živa, koja ima niže vrelište od zlata, isparila. I ostaje 24-karatno zlato, poentira Vlado zvani Štuka.
– I onda idemo doma. Naši stari su znali i zakopati zlato, ostaviti ga na tajnome mjestu. Jedan dan vratimo se praznih ruku, nekad s grumenom od pet grama, nekad i 15 grama. Sve ovisi o sreći.
Nosite li vi zlatne lančiće? – Ma kakvi! Zafrkavaju me da bi si zube trebao napraviti od zlata – kaže Štuka. – On ti je kao jelen, svake godine izgubi jedan zub – zadirkuje ga mlađi Robert. Idu li i cure s vama na Dravu na ispiranje zlata? – Ma kakvi… Zlatarski čamac nije im privlačan. Da imamo neku jahticu, bila bi druga priča – šali se dvojac pa dodaje:
– Težak je to posao, muke Isusove. Satima ispiremo kubike šljunka, četkamo, polijevamo kanticom, znamo prevrnuti i stotinu kubnih metara ne bismo li našli komadić zlata. Sitni su poput pijeska ili brašna, ali zlatnožutu boju ne možeš promašiti. I moraš raditi nježno, polako, da ti zlato ne pobjegne. Znamo raditi i po deset sati dnevno ne bismo li došli do maloga grumena od par grama. A gram zlata je oko 300 kuna. I najvažnije, ne možeš sam, moraju biti dvojica, uvijek su ispirači zlata radili po dvojica. Ma to je teretana.
Karlo ispire sa sedam godina
Kako to da su samo njih dvojica u tome uspjeli u zemlji?
– I susjedi su pokušali. Tradicija je u Donjem Vidovcu duga stoljećima, ovdje je nekad bilo i 200 ispirača zlata u 100 čamaca. Nadnica za zemljoradnika nekad je u mjestu bila osam dinara, a za ispirača zlata 40 dinara. Pet puta više! Onda ti je jasno koliko je to težak posao. Danas smo nas dvojica, samo jedan čamac. I dogodi nam se da nam motor stane, recimo kod Legrada, a kući se trebamo vratiti uzvodno. Pa zovemo da dođu po nas. Probali su neki, ali nisu uspjeli, moraš imati osjećaj za zlato… Znati gdje ga naći.
I samo radite? – Ma kakvi. Znamo ponijeti i vino ili pivo, pa nabijemo kobasice na štap, zapalimo vatricu. Uhvatimo i ribe, ima tu u Dravi mrena, podusta, deverika… Znamo i pretjerati s vinom, pa provedemo dan na sprudi spavajući. Nisu to milijuni… Imamo poslove, ovo je samo hobi.
Tko će vas naslijediti? – Mali Karlo, moj sin. On je najmlađi. Počeo je sa sedam godina, sad mu je osam. I zanima ga to… Imamo nasljednika!
