Nije lako ostati strogo profesionalan kada dođe netko od kolega s kojima sam radila, ističe Božena Kapitarić
Najbolja sestra radi s najtežim bolesnicima, a stresa se rješava pješačenjem, vožnjom bicikla i druženjem s prijateljima. Dvadeset je godina članica Županijske lige za borbu protiv raka, a najviše od svega vjeruje u cjeloživotno učenje i dobrotu u ljudima.
– Lijepo je kad vidite rezultate svojeg rada, kad vas ljudi kojima ste pomogli spontano zagrle. Veseli me kad ozdrave i jave se nakon puno godina jer to znači da ste dobro obavili dio svojeg posla. Veseli me i vrijeme koje odvojim za bolesne i njihove obitelji. Nešto za što mislite da je sitnica, kasnije se pokaže kao velika stvar.
Težak razgovor o odlasku
Najteži su trenuci kad ste nemoćni u liječenju, kad vidite da ljudi odlaze. Vezani ste za njih i treba ih hrabriti, a ponekad nemate za to vremena jer drugi pacijenti čekaju. Ne može se naučiti kako postupiti u takvim trenucima pa sami svojim iskustvom odlučite kako ćete. Teško se suočiti s razgovorom o smrti i odlasku, a onda i s oproštajem – kaže Božena Kapitarić (55), glavna medicinska sestra centralne dnevne bolnice s kemoterapijom u Županijskoj bolnici Čakovec.
Nju je udruga pacijenata ove godine proglasila najboljom medicinskom sestrom u Hrvatskoj. A to joj je drugo priznanje. Za najsestru izabrana je i 2012. godine, ali tada u izboru Hrvatske udruge medicinskih sestara. Nekako u isto vrijeme s tim priznanjem struke pogodili su je teški trenuci u privatnom životu.
– Ta 2012. bila mi je naročito teška. Naglo je otišao otac koji mi je bio oslonac, prijatelj i roditelj koji je ostavio neizbrisiv trag. Mjesec dana nakon gubitka oca diplomirala sam na stručnom studiju sestrinstva i postala diplomirana medicinska sestra, i tu diplomu posvetila sam njemu jer znam da bi bio veoma ponosan na mene – dodaje. Izgubila je potom i bratića s kojim je dijelila djetinjstvo i snove.
– To su gubici s kojima se treba nositi i živjeti. Ti su ljudi uljepšali i obogatili moj život – napominje sestra Božena, koja pomaže najtežim bolesnicima koji su tek na početku liječenja ili je njihovo liječenje naglo prekinuto jer se bolest razmahala.
– Teško se nositi sa sudbinama ljudi koji prolaze teška razdoblja na putu k ozdravljenju, a neki dolaze i više godina na terapiju. Neizbježno je vezivanje uz njih, a s nekima ponekad prolazite i one najteže trenutke. Na takve se stvari ne možete priviknuti ili ostati ravnodušni. Među najtežim trenucima su oni kad na kemoterapije dođu kolege ili liječnici s kojima ste radili. Sve je dobro kad liječenje daje rezultate, ali kad krene u lošem smjeru, nije lako biti profesionalac.
Tada ste prijatelj, kolega. Iako je naš posao težak, lijepo mi je raditi u timu, s kolegama s kojima dijelim svakodnevne teške i lijepe trenutke – kaže. Prije Čakovca, u koji je došla 1994., radila je u bolnici u Novom Marofu, gdje joj je bilo i prvo radno mjesto. Veliku pozornost pridaje cjeloživotnom obrazovanju bez kojeg se ne može pratiti napredak u toj struci, a voli i dijeliti naučeno, pa je tako za vježbe za varaždinsko veleučilište napisala dva priručnika za bolesnike “Kemoterapija i vi” i “Rehabilitacija počinje dijagnozom”.
Bavi se i humanitarnim radom. Gotovo 20 godina članica je Županijske lige za borbu protiv raka, no ne voli govoriti o ljudima kojima je pomogla.
– Njihov ponos i hrabro suočavanje s nedaćama daju mi snagu da ustrajem. Najdraži su mi bili počeci skupljanja narcisa po Međimurju, hvalevrijedna akcija kojoj su se priključili građani, učenici, vrtići… Volontiram u udruzi i pomažem oko knjigovodstva, a devet godina koordinatorica sam humanitarne akcije “Zajedno protiv raka pjesmom, plesom i modnom revijom”.
Žene koji su oboljele od karcinoma dojke hrabro su se prošetale pozornicom u kupaćim kostimima i vrlo sam ponosna na njih jer to nije laka odluka – ističe. Uključila se i u akciju u kojoj je devet žena oboljelih od karcinoma dojke ljetovalo u apartmanima u Novom Vinodolskom. Obitelj Špalj i ove je godine odlučila svoje apartmane ustupiti na korištenje oboljelim ženama.
– Jednoj našoj članici ispala je silikonska proteza na plaži, a ljudi koji su se tamo zatekli vrlo su pozitivno reagirali i dali punu podršku ženama, što me oduševilo. Među tim hrabrim lavicama bila je i baka Regina, jedna od naših najstarijih članica. Trenuci koje dijelim s oboljelima na radnom mjestu i izvan njega obogaćuju me i čine boljom osobom jer iz svega treba izvući pouke koje život čine ljepšim.
Zahvalna sam na svim lijepim trenucima jer život čine male stvari. Torta koju dobijem iako mi nije rođendan iznenađenje je koje me posebno gane, cvijet koji mi ostave na stolu, pismo koje stigne… – nabraja.
Povelja Općine Vinica
Na njezin je poticaj 2008. u Čakovcu osnovan i klub koji okuplja oboljele od raka debelog crijeva, a pokrenula je i vježbanje na bazenima. Ove godine bila je i koordinatorica humanitarne akcije “Cvijećem za potrebite” u rodnoj Vinici. Voli, kaže, sanjati i vjeruje u snove.
– Ništa u životu nije slučajno. Ako dobijem priliku i uspijem je iskoristiti, to znači da sam uspjela, a ako je ne iskoristim, gledam na nju kao na nešto što nije ni vrijedilo – otkriva. Stresa se rješava pješačenjem i biciklizmom, druženjem s prijateljima, volontiranjem.
Osim zahvalnice Hrvatske udruge pacijenata koja ju je izabrala za najsestru, ove godine primila je i zahvalnicu Hrvatske lige protiv raka i Povelju općine Vinica.
