Mladi su nekad demonstrativno bježali od kuće, a sad demonstrativno bježe od države. Kad bi prije 30 ili 40 godina roditelji počeli tupiti s pitanjima poput ‘a kad misliš naći neki posao i skinuti nam se s grbače?’ ili ‘ošišaj se ili van iz kuće!’, sin bi buntovno spakirao levisice u ruksak i uvalio se prijatelju u stan.
Na par dana, dok ne nađe neki stan. Za tjedan dana već je, svježe ošišan, kod kuće srkao maminu juhu. Danas roditelji izbjegavaju prigovarati besposlenim sinovima i kćerima jer se boje da bi umjesto ruksaka mogli napuniti kofere i otići, ne na dan ili tjedan dana, nego zauvijek. U Njemačku, Irsku… svejedno. Jer što će ovdje?
U vlastiti stan ne mogu jer nemaju čime plaćati najam, a ako se i uspiju zaposliti preko veze, od jedne plaće im neće ostati dovoljno za pristojan život. I za to su, naravno, krivi političari koji kao da su zaboravili da su i oni bili mladi, sa svim onim postpubertetskim maštanjima o dobrom poslu nakon srednje ili faksa, o obitelji i djeci.
Osječko-baranjski župan Ivan Anušić dobro je uočio da je glavni razlog iseljavanja gubitak nade u život, ali za to okrivljuje medije koji, misli, šalju pogrešne poruke da u Hrvatskoj ništa ne valja. Kako bismo doprinijeli tome da se beznadni mladi prestanu iseljavati, evo par pozitivnih primjera na koje u Njemačkoj ili Irskoj sigurno neće naići. Na primjer, bolovanja.
U prvom polugodištu ove godine HZZO je diljem Hrvatske proveo 3696 kontrola i otkrio da je 23 posto bolovanja – lažno. Dakle, svaki četvrti radnik na bolovanju je na crno. U sezoni branja grožđa ili dan nakon fešte odglumiš ukliještenje živca i dobiješ tjedan dana slobodno. Toga kod Merkelice nema. Primjer drugi: Eurostat je objavio da muzeje i izložbe kod nas godišnje barem jedanput obiđe 19,2 posto građana.
U Njemačkoj, pazite sad, na kulturna događanja odlazi čak 70 posto stanovnika! Zamislite kakav bi to šok bio za mladog gastarbajtera Hrvata koji se želi asimilirati u njemačko društvo. Onima u Švicarskoj bilo bi još gore.
Tamo čak 80 posto građana ide na izložbe i koncerte! Strašno. Da vidimo što još… E, da. Ode li naš mladić pogledati uživo Bayerna i slučajno mu se omakne neka naučena od djeda koji, kad malo popije, sa suzom u oku pjeva “Juru i Bobana”, ne gine mu kazneni progon. Kod nas to može činiti bezbrižno. I još će od ponosnog djeda dobiti za pivo. Stvarno, kad se čovjek malo bolje potrudi, doista može naći pozitivne stvari zbog kojih bi mladi baš i mogli ostati ovdje.
Možda je u pravu taj župan kad kaže da ljudima treba davati nadu u to da će ovdje imati budućnost (kakva je, takva je, naša je). Kako bi vlast dokazala da misli ozbiljno, mogla bi, na primjer, osnovati Ministarstvo nade.
Ako ništa drugo, barem će se zaposliti nekoliko desetaka vrlo, vrlo stručnih ljudi koji će dalje širiti nadu, kao u Ponzijevoj shemi, piramidi sreće, po kojoj kao da cijela država i funkcionira. Onih dolje uvijek će biti dovoljno da bi bi onima gore bilo dobro. Samo treba na vrijeme nekako zaustaviti to iseljavanje…