Prolistavala sam novine, onako bez veze prebirala po naslovima, ma nemaš nešto onako posebno za dušu, ali ipak… navikla sam. Baš toga dana, prvi listopada bio je Dan starijih osoba, pa je sve bilo u znaku, ajmo reći, ljubavi prema starijima.
Sasvim slučajno, za oko mi zapne jedna fotografija na kojoj starica čeka autobus, malo pogrbljena i sa štapom. Podsjetilo me to na jedan događaj, ma ima tome petnaestak i više godina.
Toga dana, a baš je bilo prohladno kao i proteklih dana, sjela sam u auto i žurila u susjedno mjesto na jedan sastanak.
Kad sam prolazila pored autobusne postaje, nešto je otraga na autu počelo grebati i ja sam odmah stala i parkirala na mjesto gdje staje autobus.
Čim sam izašla iz auta, starici koja je čekala autobus, iz najlonske male vrećice rasuli su se lijekovi. Malo je, vjerojatno, staračka ruka zadrhtala i ona se sagnula da ih pokupi i vrati u vrećicu. Gajim poseban pijetet prema starim osobama, a i ne mogu reći da im nisam draga. Bar onima s kojima sam se sretala na svom spisateljskom putu.
Brzo sam priskočila i tako smo mi strpale opet lijekove u vrećicu.
– Hvala ti, dijete – rekla je i nervozno pogledom ispratila automobil koji je upravo prošao.
– Teta, odakle ste? – upitala sam, vidjevši da je nešto muči.
Rekla je ime mjesta desetak kilometara udaljenoga od mojega i da nema pojma kad će dočekati autobus.
– Sjednite u moj automobil, do susjednog mjesta možete sa mnom, ja već kasnim, a već će tamo netko naići pa ćete s njim dalje.
Kada sam vidjela kako je žena zimogrozna i kako ju je toplina u autu opustila, jednostavno sam prošišala susjedno mjesto i odvezla je desetak kilometara dalje. Vidjela sam da se tužno nasmiješila sa zahvalnošću starice koja zna cijeniti tuđu pomoć.
Najviše me pogodilo kad je iz novčanika izvadila novčanicu, u namjeri da mi plati uslugu. Kako stari ljudi znaju biti zahvalni i pošteni! Naravno da nisam uzela novac. Da život zna vratiti i dobro i loše i da iz sasvim jedne bezazlene usluge može nastati cijela priča, uvjerila sam se nekoliko godina kasnije. Kasno noću vraćala sam se s radija, gdje sam vodila jednu noćnu emisiju. Do kuće sam imala preko trideset kilometara.
Bilo me je strah, jer cijelom relacijom nije prošao ni jedan jedini automobil. Listopad, baš kao sada, nosio je lišće s drveća šumaraka pokraj ceste, mirisalo je na kišu. Odjednom, stotinjak metara ispred mene, cestu je prelazio ogromni jelen i svjetla su ga zaslijepila. Tako velikog jelena u životu nisam vidjela.
U onom trenutku nisam znala kako reagirati i naglo sam prikočila. Iza mene odjednom su se stvorila svjetla drugog automobila. Muškarac je istrčao van i doviknuo mi neka ne krećem dalje. I neka ugasim svjetla. Jelen je polako prešao cestu i nastavio se kretati prema šumi s druge strane ceste. Zaslijepila sam ga i mogao je moj mali auto pretvoriti u harmoniku. Počela sam drhtati tek kad je sve prošlo… jedva sam autom doklipsila do prvih kuća.
I tako sam upoznala jednog zgodnog muškarca, između tri i četiri sata noću, na usamljenoj cesti samo petstotinjak metara do obližnjeg mjesta.
– Vidim, Zinka, da te pošteno uplašio – zazvao me mojim imenom, a ja nisam imala pojma odakle se poznajemo.
I tako, kao u romanu, zamolio me da ostavim auto na obližnjem parkiralištu i neka se brzo preselim u njegov auto.
Malo sam skeptično stajala i drhtala, a onda sam učinila kao što je rekao. Dovezao me u centar mojega mjesta i u džep mi utrpao neke bombone koje je zacijelo čuvao za neke slatke situacije u dvoje. Ovo nije bila ta situacija, samo neka čudna slučajnost.
– Pozdravlja te moja mama. Često mi je govorila da te pozdravim.
– Mama? Tvoja? Zašto?
– Možda se ne sjećaš jer srećeš mnoge ljude. Moja majka te često spominjala kad se sjetila kako si je dovezla kući dok je čekala autobus za koji nije bila sigurna da će doći. Uvijek u novinama traži tvoje ime.
Deset kilometara nije mogla pješačiti. Ja sam tada bio u Iraku. Ali uvijek je pratila sve tvoje priče u novinama i nadala se da će te negdje sresti. Na žalost, još nije, ali siguran sam da ćete se sresti.
Sutra sam na putu, tako da ćeš po auto morati autobusom. Lijepo spavaj. Laku noć.
Stajala sam dugo ispred naše crkve, u pola pet sati, u prohladno jutro, samo desetak metara dalje od autobusnog stajališta, gdje sam upoznala njegovu majku.
Tek tada mi se kotač odvrtio i u moru ljudi ponovo sam vidjela kako ispadaju lijekovi… ali lice žene, za čudo, nisam upamtila.
Život ima čudnovate trenutke, dobro ti dobrom vrati kada se najmanje nadaš. I vjerujte, uvijek se isplati. Ako i nije tako, mrvicom ljudskosti nekome možemo uljepšati ne samo trenutak, već i godine života.
Muškarca nikada više nisam srela…