Austrijanci i Nizozemci koji kao turisti obilaze međimursko vinogorje, litru šmarnice ili tuduma, plaćaju i po 7 eura. Prodati bi se moglo na tisuće litara, ali vina jednostavno nema, jer interesne skupine su uništile domaću sortu vina.
Tridesetak godina, struka, trgovci, svakakvi mešetari i mediji vode bespoštednu borbu protiv starinske, tradicionalne sorte grožđa i vina raznih naziva, a u biti grožđa i vina koje stoljećima obitava u Međimurju, Zagorju i Podravini.
Grožđe je zeleno-žute boje, ugodnog mirisa i okusa i vrlo jednostavno se održava i prerađuje. Postoji, ili je postojalo pod nazivima šmarnica, direktor, tudum, belovarec…, i stoljećima je bila jedina sorta na gotovom svakom gruntu ili imanju. U svitanje europezacije dijelova bivše Jugoslavije prvo na što su udariile interesne skupine proizvođača sortnih trsova (rizling rajnski, sauvignon, chardonay…), zaštitnih sredstava interesnih vinarskih lobija, zdravstvenih i socijalnih djelatnika bilo je grožđe autohtonih starinskih sorti te dijelom i silvanac zeleni i šipon.
Svi odreda govorili i tvrdili su kako oni koji piju šmarnicu… oboljevaju od slabovidnosti, gube pamćenje, sužavaju im se vene, pucaju kapilare i slično. Kada se rudar, zidar, pekar, šuster i bilo koji radnik požalio na zdravlje, prvo što je liječnik kazao, bilo je : ’Malo manje šmarnice ili tuduma….’ i bude bolje. Pojedinci su to prihvaćali, ali su doživljavali pritisak obitelji, poslodavaca i društva, te je polako ali sigurno započelo zapostavljanje vinograda i brajdi, a time samim i vina.
Prihvaćene su moderne sorte, a samo pojedinci i uporni ljudi koji nisu nasjedali liječničkim preporukama, a zapravo lobistima uvoznih sorti i vrsta čuvali su svoje stare gorice. Gotovo skrivečki obrađuju svoje sve manje vinograde, beru grožđe u tišini, prešaju još tiše i piju kapljicu sami ili u odabranom društvu.
Ovog trenutka struka je prepoznala kako starinski vinogradi jesu žarište obitavnja i razmnožavanja Američkog slavuja, koji pak potiće Zlatnu žuticu, bolest modernih i stranih trsova u najvećem broju naših hrvatskih, ali prvenstveno međimurskih vinograda. To pak znači kako starinske, stoljetne vinograde treba iskrčiti, trsove spaliti i sve prepustiti zapadnim interesima kojima je jedini cilj svoje prodati pod svaku cijenu, a Hrvati, kao i u svim drugim prigodama radije prihvaćaju tuđe nego li čuvaju svoje.
Vino koje krijepi srce i mišiće
No, Bogu hvala ima i onih koji se nisu dali zavesti i pokoriti i još uvijek obrađuju i održavaju svoje gorice i stvaraju vino za koje su samo interesne skupine ustvrdile kako nije zdravo, a u stvarnosti je kvalitetno i bajkovito. Istina, ali to vrijedi i za sva druga vina, štetno je kada se pije u neograničenim količinama. Jedni od malobrojnih ali upornih i uvjerenih u kakvoću šmarnice su Ivan i Anka Premuž iz Gradiščaka, koji vinograd imaju na kultnom Vencu i stvaraju odlično vino.
– Nek govori tko kaj hoće, ali šmarnica je odlično i zdravo vino. Neka netko objasni kao može zdravije biti grožđe koje se šprica (tretira) i po deset puta na godinu, od našega kojega pošpricama jedamput i to s modrom galicom. Sve što radimo u goricama i podrumu je onako kako su radili naše starci, bez imalo prisutnosti kemije, da ne kažemo otrova, jednoglasno kazuju Ivan i Anka, koji vino imaju za sebe, obitelj i prolaznike.
O šmarnici sve najljepše govore i Franjo i Marija Šela iz Murskog Središća, koji ovo vino ne bi mijenjali ni za kakvo drugo sortno i vrhunsko vino.
– Tu je sve prirodno i nije mi jasno kako bi ovo vino moglo biti nezdravo i štetno, a ono koje se desetak puta šprica i u bačvama obrađuje, da je bolje. Zašto domaći stručnjaci nisu zaštitili šmarnicu, nego ju žrtvuju kako bi osnažili tuđe, pita se Šela. Doznajemo kako u šmarnici, uživaju starni turisti koji obilaze svetomartinske, ali i frkanovske, merhatovske i selničke bregove.
Austrijanci i Nizozemci koji tvrde kako šmarinca osnažuje rad srca i mišića, daju i do 7 eura za litru šmarnice i (ot)kupili bi sve količine, ali ljudi ne prodaju jer drže za sebe, a i papiri bi upitni bili u zemlji gdje je sve tuđe vrijednije od domaćeg. Na tradiciji šmarnice ili kako god zovu ovu vrstu trsova, grožđa i vina nastala su i današnja vrhunska međimurska vina, istina stranih sorti, ali umom međimurskim stvorena.
Šteta, što je došlo do razlaza, a mjesta na tržištu ima za jedna i druga vina, jer poznato je kako Međimurje uistinu daje najbolja vina ma kako god se grožđe zvalo. Ovako, nestaje grožđe i vino koje su uzgajale generacije Hrvata i drugih naroda na ovim prostorima, a na njihovom mjesu ili nastaju novi nasadi, ili ostaju trsove zarašteni u travu, trnje i koprive. A zlata je šmarnica vrijedna, pravi je lijek, kažu oni koji je piju!
