Vjerovali ili ne, iako nova nastavna godina još nije počela, suprotno uvriježenom mišljenju ‘Pu, neradnici’, učitelji već desetak dana rade punom parom, pišu i ispisuju hrpe planova, dokumentacije i ostale papirologije potrebne, ali i nepotrebne. No, sve to ide u rok službe, neka se nađe svaki papirić za ‘zlu ne trebalo’.
OK, priznajem, ne svi učitelji, ima i onih koji misle da su savršeni pa svoje papire mogu urediti kao Supermeni u dan – dva ili ih jednostavno prepišu od kolega ili se, još jednostavnije, okupani u svojoj lijenosti posluže gotovim planovima izdavačkih kuća.
Nađe se koji takav neradnik u skoro svakoj školi na sramotu i škole i cijelog prosvjetarskog (na)roda. Te i takve koji imaju površan i omalovažavajući odnos prema našem (svojem) poslu i učenicima ostavljamo ravnateljima i savjetnicima da nadziru, međutim, neradnicima se često ne dogodi ništa, čak se često rugaju ovim ‘štreberima’ koji savjesno hodočaste u školu svaki dan i sami rade svoj posao.
Štrajk? Aha, mo’š misliti
I dok učitelji piskaraju i usput, ispod oka, kao što indijanci gledaju u nebo ‘kad će kiša’, prate novosti iz Vlade ‘hoće li biti 2 posto’, naši razjedinjeni sindikati ili mudro šute ili skupljaju potpise na online peticiji koja je vjerojatno namijenjena samo njemačkog govornoj skupini jer je na njemačkom ili puštaju priče o ‘veeeelikom štrajku’ ako ostanemo potplaćeni.
Ma, koji crni štrajk? Prosvjetari se ne mogu složiti ni uskladiti niti da nabace štrajk glađu od 8 do 13 sati jer su neki gladni već oko 10, a kamoli o nekom štrajku za koji znaju:
1. da će ga (štrajk, tj neodrađene dane) kad – tad morati odraditi jer se nastavno gradivo obraditi mora, a učenici nisu ti koji nas plaćaju i određuju kolika će nam biti plaća,
2. ama baš nitko iz naroda neće stati na stranu prosvjetara i reći ‘da, zaslužili su, platite ih’, nego obratno, Vlada će od naroda dobiti punu podršku javnosti za neplaćanje tih mrskih neradnika uz uobičajeno vrijeđanje i omalovažavanje prosvjetara te uspoređivanje s radnicima zaposlenim kod privatnika i njihovim teškim statusom,
3. koliko si prosvjetara može dozvoliti luksuz ostati bez dnevnice, dvije, pet, ako štrajk ne bude plaćen?,
4. veliki dio prosvjetara zakleo se nakon posljednjeg pravog velikog štrajka kada su sindikati i potpisali ovaj sramotni dogovor s Vladom (koji sad Vlada ne želi poštivati i držati se tog istog dogovora) da više neće štrajkati.
I tako dalje i tako dalje moglo bi se nabrojati još nekoliko, što nekoliko, još mnogo stavki zašto se prosvjetari teško mogu udružiti u štrajk.
Dakle, mogu sindikati prijetiti štrajkom, ali prosvjetari, poučeni dosadašnjim ‘uspjelim’ štrajkovima, organizacijom istih i razjedinjeni kakvi jesu teško da će štrajkati.
Ostaje, dakle, samo nada da će nadležni shvatiti da su im prosvjetari, medicinari i ostale javne službe – VAŽNI! I da će, bez štrajka, uskladiti plaće javnim i državnim službama. Nada još nije umrla, a kad će ne zna se, ona umire posljednja.
Kriteriji ocjenjivanja
Uz sve silne planove treba napraviti, napisati, usaglasiti i kriterije ocjenjivanja. Koje je to veselje, majko moja! Troje ljudi = deset kriterija.
Najbolji su oni koji se čude kao pile glisti da treba imati napisane kriterije ocjenjivanja i objavljene na mrežnim stranicama škole, da roditelji moraju biti upoznati s tim kriterijima i da sve to nije od jučer, a niti od prekjučer. Neke škole uredno stavljaju kriterije ocjenjivanja na svoje mrežne stranice već nekoliko godina, a u nekim se školama pojedini učitelji još dan danas kupaju u neznanju da ne mogu uz ocjenu napisati opis: ‘lijepo čita’ ili ‘naučio gradivo’.
Pazi sad! Odavno već postoji pravilo da se učenicima ne smije pisati ikakva negacija kao opisna ocjena ili opaska u imenik. Nema majci ‘ne zna’, ‘ne razumije’, ‘ne razlikuje’, ‘nije’, ‘neće’ i ostalih sličnih negacija.
Ako učenik nešto ne zna, to treba napisati lijepo afirmativno, poticajno, kako bi dijete dobilo želju i volju da nauči. Ne možeš klincu napisati ‘nije naučio zadano gradivo’ makar dijete ispalilo hrpu netočnih odgovora pri ispitivanju. Pa onda prosvjetari izmišljaju kojekakve afirmativne skupove riječi kojima opisuju učenikovo neznanje, da bi zadovoljili formu, ali i na neki način ipak omogućili roditelju da shvati zašto je dijete dobilo negativnu ocjenu. Jer, budimo iskreni i pošteni, veliki broj roditelja i ne razumije baš te igre riječima kojima učitelji u zabrani izricanja negacije objašnjavaju što dijete ne zna.
Kako je naše školstvo zaista jedna velika krčma bez krčmara, a s puno konobara, gdje čak i stranci dođu pa si uzmu ono što mi ‘bacimo u smeće’, tako su i upute koje se daju učiteljima oko opisnih ocjena različite.
U jednom dijelu lijepe naše učitelji slobodno uz negativnu ocjenu pišu npr. ‘ne snalazi se u brojevnom nizu do 100’, dok u drugim dijelovima za taj ‘ne snalazi se’ dobivaju ‘kaznene bodove’ zbog pisanje negacije. Pa kad izađe napokon neki priručnik kojim bi se olakšavalo učiteljima smišljati rečenice za kriterije ocjenjivanja, on je zapravo ‘djelomice’ uporabljiv, odnosno, mogu ga koristiti samo kolege koji žive u dijelu države gdje je uporaba negacija dozvoljena.
Kako sada stvari stoje, svaki kraj naše domovine trebao bi imati ‘svoj’ priručnik.
Kako bilo da bilo, neki će učitelji kriterije ocjenjivanja napisati, neki prepisati od kojekuda, neki ih imaju od prije, a neki još uvijek pojma nemaju da to trebaju napraviti i imati.
Mi volimo susjede, susjedi vole nas
Jupi! Naša reforma školstva ide dalje. Ali u Crnoj Gori. Ono na čemu su naše odlične prosvjetarske snage marljivo radile godinu i nešto dana, ono što se iz nećunapisatikojihrazloga bacilo kao ‘ne valja’, susjedi su mirno prepisali i provode u svojim školama već ove godine. Kad mi već nećemo, šteta da se baci. Ne znaš bi li se smijao ili plakao.
Najjači je navodni komentar jednog crnogorskog sedmaša koji kaže da je sve to u redu, ali ‘nije li 6 sati Hrvatskog jezika tjedno malo previše?’.
