Oko godinu dana u lijepom, cvijećem ukrašenom i plodovima mnogim obogaćenom Praporčanu, među dobrim ljudima boravi Verica Patarčić iz Slankamena u Vojvodini, koja je 1992. godine s obitelji protjerana od strane silnika i krvnika pod zapovjedanjem ratnog zloćinca i haškog okrivljenika Vojislava Šešelja.
Iz Slankamena i okolice, Šešelj je protjerao 30-tak tisuća Hrvata, koji su novi dom tražili, potražili i našli diljem Hrvatske. Veričina obitelj prvo se smjestila u Zadru, potom u Puli i na kraju u Vinici. Istinske sreće našli nigdje nisu te se obitelj na ovaj ili onaj način rastepla po svijetu, a Verica je na kraju došla u Praporčan, gdje je u obitelji Zlatka i Marije Novak pronašla mir i kako se sada čini i dom u kojem želi provesti ostatak života.
U takvom ozračju, okruženju i ljubavi svojih domaćina počela je pisati pjesme, čime dane krati, a vrijednost novu stvara, jer sigurno je kako će jednog dana pjesme netko skupiti i objaviti ih u knjizi.
– Pisala sam od djetinjstva, pa sve do prognanstva i nažalost sve je ostalo u Slankamenu jer u onom metežu jednostavno na pjesmarice nisam mislila, nego jedino da živi ostanemo i što prije pobjegnemo pred onima koji su željeli krv Hrvata i njihova imanja, što su nažalost, zahvaljujući pokvarenjacima u politici, i dobili.
Pišem prigodne pjesme o ljudima koji me okružuju, koje sam zavoljela, pa tako i za moje domaćine, ali i o domovini, koju toliko puta molim ‘Raširi ljubljena Hrvatska ruke svoje i prigrli umorne i vapajuće moje, sve starije i usamljenije. Vojvodino srce i ljubavi Hrvatske moje, raširi grane svoje i pozovi nas pod njih, sve nas ratjerane i raseljene’.
U ovih godinu dana napisala sam, vlastitom rukom 27 pjesama, a pisat ću i dalje jer ideja ima, a volja postoji. A što ću u tuđem svijetu, premda priznajem, nigdje nisam naišla na ovako dobre ljude kao u Međimurju, u Praporčanu i lijepo mi je ovdje, ali dom je tamo gdje je sreća, a to je pod Fruškom gorom, u Srijemu u Slankamenu, premda sam sve sigurnija kako tamo nikada neću stići, ako se ne vrate tamo deseci tisuća prognanih Hrvata i Vojvodina ne osamostali.
Ali to je stvar politike, stvar drugih ljudi, a meni ostaju divni i dobri ljudi, Zlatko i Katarina, susjeda Zamuda, načelnik Vičević i zdrava pamet te pisanje pjesama, koje će dobivati radosniji prizvuk jer svakim danom mi je ovdje u Međimurju, u Praporčanu sve ljepše. Motiva za pisanje koliko želiš.
I ovdje kao u mojem Slankamenu isto grožđe zrije, kruške se žute, jabuke crvene, jutra sve ljepša svitaju i noći blago na počinak zovu. Zovu u snove u kojima nastaju stihovi za nove pjesme, ispričala je Verica Patarčić, draga i mila osoba, koja unatoč svojoj vedrini, ne može sakriti žalost što mora živjeti bez svoje obitelji u kraju u kojem nikada prije nije bila.
U Slankamen odlazi stihovima svojih pjesama, kao što odlazi pokojnom suprugu, u ratu ranjenom sinu i rodbini te prijateljima, koji su negdje daleko po šatorom nebeskom, kamo ih je otjerala nečija mržnja prema Hrvatima i svemu što je hrvatsko.
