‘Doživite najveću međimursku pogaču’ je manifestacija današnjeg Porcijunkolovog i ima humanitarni značaj. Dobiveni novac bit će usmjeren čakovečkom Centru za odgoj i obrazovanje.
Naša današnja sugovornica je ciljano ravnateljica spomenute ustanove, žena zanimljivog životnog puta, žena koja je svoju profesiju pretvorila u sastavnicu svoga života. Dragica Benčik, jednostavno – topla i draga osoba.
– Kroz posao koji radim u Turističkom uredu imala sam zadovoljstvo, a kasnije mogu reći veliku čast što sam je upoznala. Već kod našeg prvog sastanka, prvog razgovora osjetila sam njezinu nevjerojatnu energiju i strast za životom.
Moram citirati Winstona Churchilla koji je nešto slično doživio kada je upoznao Franklina D. Roosevelta, za kojeg je rekao da je kao pjenušac – ‘poznavati bilo je kao da ga piješ’. Iako obje nismo ni izdaleka na položajima kao navedena dvojica, moram istaknuti kako mi je njezino društvo i poslovni odnos nešto poput strateškog savezništva.
Njezina posebnost je da ima neko svoje šesto čulo kada je u pitanju termin kada nazvati, kada navratiti. Dragica je osoba koja uvijek zna pogoditi trenutak, zna slušati, zna se smijati. Naša poslovna suradnja prerasla je u predivno prijateljstvo kojim bi se ponosili i scenaristi kultnog filma Casablanca. Jer s Dragicom imam ono “divno prijateljstvo”. Svatko bi u svom životu trebao imati jednu Dragicu. Meni je drago da sam svoju našla, i gle čuda, zove se – Dragica – rekla je za nju Boška Ban Vlahek, rukovoditeljica Turističkog ureda TZ grada Čakovca.
Tko je Dragica Benčik?
Za sebe će reći: – Rođena sam krajem zime kada je proljeće već dobrano uzelo maha, u mjesecu ožujku 1960. godine, na jednom zelenom brežuljku u Hrvatskom Zagorju koji teritorijalno pripada Općini Lobor. Tu sam živjela kratko, točnije do prvog razreda osnovne škole, no zelenilo koje krasi taj kraj, volim i osjećam do danas.
Brdoviti krajolik kojeg čine zelene, nepregledne šume, voćnjaci, polja, livade prepune cvijeće te pokoji izvor i potok je okruženje kakvo bi svako dijete trebalo imati za svoje odrastanje u najranijem djetinjstvu. Bliski prijatelji i kolege znaju kako obožavam Gornji Mihaljevec i njegovu okolicu, jer me upravo taj kutak Međimurja na neki poseban način podsjeća na krajolik u kojem sam provela najranije djetinjstvo – ispričala nam je s puno zanosa.
Kraći osvrt na Vaše školovanje
– Moje školovanje bilo je pomalo kaotično i nespecifično. Naime, obilježeno je višestrukim selidbama moje obitelji. Tako smo 1968. g. iz Lobora preselili u Varaždin, iz Varaždina u Švedsku, potom iz Švedske natrag u Varaždin, dok konačno nije uslijedio studij u Zagrebu. Osnovnoškolsko obrazovanje započinjem u Republici Hrvatskoj, međutim u Švedskoj sam školi završila četiri razreda (3.-6. razred) osnovne škole.
Švedsku pamtim kao predivnu, socijalno pravednu i otvorenu zemlju dobrih ljudi. Kad sam se uspješno prilagodila i udomaćila u Švedskoj, moji su se roditelji odlučili na povratak u Hrvatsku. Nisu željeli, prvenstveno moja majka, da im djeca žive u tuđini?! Još niti danas nisam sigurna što da mislim o takvoj odluci mojih roditelja!!!
Povratak u hrvatsku školu bio mi je izuzetno bolan, težak i traumatičan. Pamtim kako se u situaciji mog ponovnog uključivanja u hrvatski obrazovni sustav škola kao institucija pokazala izuzetno nefleksibilnom i netolerantnom! Zahvaljujući isključivo razumijevanju jedne prekrasne, ali utjecajne žene u školi, učiteljice, nastavnice hrvatskog jezika, gospođi Maji Mahnik, uspjela sam uspješno i pravovremeno završiti osnovnu školu.
Srednjoškolskim obrazovanjem u Varaždinu stekla sam zvanje medicinske sestre, međutim u tom zvanju nikad nisam radila. Naime, od kada znam za sebe, ili bolje rečeno od kada postojim, znala sam da želim raditi posao u kojem ću pomagati drugim ljudima. Medicinsku školu upisala sam s namjerom da nastavim studij medicine, međutim kada je za vrijeme moje stručne prakse umrla trogodišnja djevojčica od zatajenja bubrega, zauvijek sam odustala od studija medicine.
Nakon tog događaja sam instinktivno osjetila kako do tada željeni posao pedijatra ne želim obavljati. Visokoškolsko obrazovanje sam nastavila na tadašnjem Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, što do danas nikad nisam požalila.
Do sada ste radili u…?
– Po uspješnom završetku redovnog studija, nakon kraćeg traženja posla u struci, 1985. g. zaposlila sam se u Centru ‘8.maj’ Varaždin. Tada je to bila najveća zaštitna radna organizacija otvorenog tipa za zapošljavanje osoba s invaliditetom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
U okviru tog posla sam kao članica Stručnog tima za profesionalnu orijentaciju, rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, a za potrebe podružnice mirovinskog i invalidskog osiguranja u Varaždinu, koju je tada izuzetno uspješno vodio gospodin Vilim Habuš, surađivala s brojnim privrednim subjektima u Međimurju koji su imali tzv. zaštitne pogone: GK Međimurje, MTČ, Čateks, LTA, Feromont.
Davno je to bilo. Silno me žalosti me da većina tih poduzeća danas više ne postoji. Kao ni zaštitne radionice kakve su bile nekad! Koliko je meni poznato, uvjeti pod kojim su se nekad zapošljavale osobe s invaliditetom bili su puno povoljniji za te osobe, ali i za poslodavca!
Tijekom tranzicijskih procesa i procesa privatizacije većina zaštitnih radionica prestalo je funkcionirati, a odgovarajuća zamjenska rješenja za zapošljavanje osoba s invaliditetom ni do danas nisu primjereno ustrojena u našem društvu.
Od 1998 godine stalno sam zaposlena u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec. Budući da sam prije zapošljavanja u Centru stekla relativno bogato radno iskustvo u području rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom, u novoj radnoj sredini dočekao me je posao voditelja posebnog odjela za radno osposobljavanje osoba s većim teškoćama u razvoju.
Već 2001. godine u Centru osnivamo učeničku zadrugu “Fijolica” s ciljem čim uspješnijeg promoviranja radnih sposobnosti i postignuća učenika s većim teškoćama u razvoju. U međuvremenu su proizvodi koje izrađuju naši učenici postali prepoznatljivi u lokalnoj sredini, a nakon što nam je povjerena izrada Oskara znanja prije tri godine, prepoznati smo u cijeloj našoj domovini.
Iz današnje perspektive čini mi se kao je upravo taj posao bio prirodni slijed, svojevrsna nadogradnja, ranije stečenom profesionalnom iskustvu u zaštitnim uvjetima rada.
Nakon odlaska ravnateljice škole gospođe Biserke Gašparović Svetec u zasluženu mirovinu krajem 2008.g , obavljam poslove ravnateljice Centra za odgoj i obrazovanje.
Prvi dojmovi dolaska za ravnateljicu Centra za odgoj i obrazovanje?
– Posao ravnateljice Centra prihvatila sam se na nagovor kolega iz radne sredine. U tom su nagovaranju prednjačile pedagoginja škole gospođa Dinka Žulić i psihologinja Tatjana Žižek. Obzirom na njihove struke te profesionalna znanja i vještine koje su tom prilikom izuzetno vješto iskoristile, nisam se mogla oduprijeti i da sam htjela, pa sam danas tu gdje jesam.
Posao ravnatelja škole je izrazito dinamičan i zahtjevan, osobito u posebnim odgojno obrazovnim ustanovama.
S jedne strane tu su pozitivni propisi koji ovoj funkciji daju izuzetno široku odgovornost, dok s druge strane svakodnevni život i rad škole nameće bezbroj raznoraznih, neplaniranih obaveza i poslova. Ravnatelj škole je odgovoran za kompletan ustroj i funkcioniranje škole kao ustanove. Dobar ravnatelj uvijek čini sve s ciljem da bi kvaliteta odgojno obrazovnog rada u školi bude na visokoj razini.
Da bi se to postiglo ravnatelj mora biti u stalnoj, gotovo svakodnevnoj komunikaciji s osnivačem škole (Grad Čakovec) te nadležnim ministarstvima radi rješavanja brojnih kadrovskih i tehničkih uvjeta za optimalan rad škole u danim okolnostima. Osobitu, svakodnevnu pažnju i vrijeme nužno je posvetiti problemima učenika i roditelja.
Ustanova je to koja s godinama bilježi svoju prepoznatljivost. Kako to postižete?
– Naravno, ravnatelj je važna figura za funkcioniranje svake škole, međutim svaku školu čine njezini zaposlenici, svi zaposlenici. Figurativno rečeno ravnatelj škole je kao prometnik na raskrižju. Svakako mora znati koji je dugoročni cilj njegove škole. U skladu s tim ciljem u svom svakodnevnom radu ravnatelj mora poticati sve one aktivnosti suradnika, roditelja i učenika koje pridonose ostvarenju tog cilja, a suzbija sve nepoželjne radnje i aktivnosti koje se u svakom kolektivu povremeno događaju.
Međutim, bez međusobnog poštovanja i privrženosti kolektivu niti jedna radna sredina ne može biti uspješna. Centar za odgoj i obrazovanje danas čine izuzetni, dobri ljudi, vrhunski stručnjaci u svom području rada, koji se neprestano educiraju i trude da budu bolji i uspješniji no što su to bili jučer. Zaposlenici su ključ uspjeha i prepoznatljivosti našeg Centra za odgoj i obrazovanje.
Naravno, tu treba spomenuti nesebičnu podršku i pomoć Grada Čakovca, prvenstveno njegovih gradonačelnika, ranije gospodina Branka Šalamona, a sada gospodina Stjepana Kovača, u nastojanju da Centar za odgoj i obrazovanje postane regionalni, resursni centar za svu potrebnu pomoć i podršku osobama s invaliditetom s područja Međimurske županije.
Bez takve podrške brojni projekti koje Centar provodi bilo bi nemoguće realizirati. Osobita je sreća kada u lokalnoj sredini imate ljude koji su izuzetno senzibilizirani za ranjive skupine društva i koji vam u okviru svog djelokruga rada mogu itekako pomoći u promoviranju vještina, prava i potreba osoba s invaliditetom.
U našoj lokalnoj sredini takvu osobu Centar je našao u gospođi Boški Ban Vlahek, voditeljici Turističkog ureda Grada Čakovca. To je jedna divna žena koja redovito plače na svim našim školskim priredbama, obožava i koristi svaku priliku za razgovor s našim nesputanim klincima, otkupljuje radove naše učeničke zadruge i poklanja ih viđenim gostima Ureda i Grada. Ukratko, Boška je prekrasna osoba koja nam pomaže uvijek i svugdje, a takvih je malo!
Što znači biti ravnatelj posebne ustanove?
– U posebnoj odgojno obrazovnoj ustanovi funkcija ravnatelja nije posao već poziv koji ne pita za radno vrijeme niti za godišnji odmor. Radi se sve i koliko je potrebno u nekom trenutku. Evo, ove godine krećem na tek godišnji 6. 8., a na radnom mjestu ću biti već 21.8. na zakazanom učiteljskom vijeću.
Vaš recept senzibilizacije s učenicima?
– Teško je dati bilo recept iz ovog području. Najvažnija odlika vrsnog edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka je biti čovjek, dobar čovjek. Nadam se da kao društvo nismo bacili u trajni zaborav značenje tog termina. Ako ste primarno dobar čovjek, ako imate dušu koja može naslutiti i osjetiti probleme ljudi koji žive oko vas, tada imate najvažniju kvalitetu za rad sa vulnerabilnim skupinama ljudi koje svako društvo ima, u većoj ili manjoj mjeri.
Naravno, specifična znanja i vještine potrebne za rad u struci daje formalno obrazovanje, ali sama diploma nije nikakva garancija dobrog rada s ranjivim skupinama. Diploma je tek preduvjet da bi netko uopće mogao raditi neki posao, više ili manje uspješno. Naši klinci, a kako velika većina učitelja naziva svoje učenike su doista posebni.
Kao da negdje duboko u sebi imaju ugrađen poseban senzor. Oni itekako osjete dobre ljude, a time i dobre stručnjake. Sa svom djecom treba prije svega graditi iskren, pošten i pravedan odnos, a sve ostalo dođe nekako na svoje mjesto samo po sebi.
Kako osobno s njima dijelite njihov hendikep? Koliko i kako Vam oni vraćaju?
– U ovom poslu najvažnije je razumijevanje i poštovanje svake osobe koja ti se obrati za pomoć ili stručno mišljenje. Kad sugovornik osjeti da ti poštuješ njega i problem koji ima, problem je napola riješen.
Evidentni prostorni i ini problemi u ustanovi?
– U ovom trenutku najveći problem Centra su prostorni kapaciteti zgrade u kojoj djelujemo. Centar, premda mu to omogućuju pozitivni propisi, zbog neprimjerenog i nedostatnog prostornog kapaciteta, pojedine usluge edukacijsko-rehabilitacijske podrške pruža tek djelomično. To predstavlja iznimnu štetu za sve one kojima su takve usluge potrebne, osobito u situaciji kada Centar raspolaže brojnim edukacijsko rehabilitacijskim stručnjacima svih profila i bogatom opremom za provođenje ciljanih tretmana, za razliku od pojedinih redovnih škola i udruga koje djeluju na našem području.
Naravno, sve usluge koje Centar provodi, odnosno koje bi u budućnosti provodio, za korisnike usluga su besplatne jer se radi u školi. Grad Čakovec, kao osnivač škole, zadnjih dvadesetak godina ulaže izniman trud da se ovaj problem riješi. U rješavanje našeg problema svakako bi se trebala uključiti i država, kao što je to bilo prilikom izgradnje sličnih novih objekata u Koprivnici, Varaždinu i Zadru.
U svemu ovome svoju eksplicitnu podršku izgradnji novog objekta treba dati i Međimurska županija. Naime, oko 70% naših polaznika je s područja Međimurske županije. Grad Čakovec je prema mojim saznanjima uložio oko 20 milijuna kuna u zemljište i tehničku dokumentaciju, a koja je potrebna za ispunjenje uvjeta natječaja za kandidaturu i dodjelu financijskih sredstava iz fondova EU. Nada uvijek umire zadnja!
Nadam se, sanjam o tome, kako će se konačno pojaviti političar iz naše lokalne zajednice koji hoće, može i zna uspješno prezentirati potrebe našeg Centra u Zagrebu, tamo gdje se određuju prioriteti za financiranje državnim novcem. Onaj koji to uspije zauvijek će ostati ‘heroj ulice’ za sve osobe s invaliditetom i njihove obitelji s područja Međimurja!
Koliko je u tome Vaša uloga, prioritetni poslovni planovi?
– U svakom trenutku mog rada prioritet je nova školska zgrada. Postojeći kapaciteti su potpuno neprimjereni i nefunkcionalni za rad s osobama s većim teškoćama. U ovim okolnostima zaposlenici ulažu nadljudske napore da našim klincima pružen primjerenu edukacijsko rehabilitacijsku potporu, međutim socijalna prenapučenost koja vlada u postojećem školskom prostoru negativno utječe na brojne teškoće koje naši učenici imaju, osobito kada se radi o učenicima s poremećajima iz spektra autizma te poremećajima mentalnog zdravlja i ponašanja.
Kako ćete ih ostvariti?
– Kao osoba sam izuzetno uporna, ne odustajem baš lako! Znam da je moja priča o Centru dosadila već ‘Bogu i vragu’, međutim o potrebi izgradnje novog Centra neću prestati govoriti nikad! Odnosno, dok se konačno ne izgradi!
Osobno, što bi željeli da se u Centru dogodi već sutra?
– Nova školska zgrada sa najsuvremenijom opremom, na dobrobit svih onih klinaca u Međimurju koji već danas trebaju bilo kakvu edukacijsko rehabilitacijsku uslugu i podršku, pravovremenu i besplatnu naravno. Vrhunske stručnjake već imamo.
Sasvim osobno, Dragica Benčik sutra?
– Prije svega želim si dobro zdravlje, kao i svima koje volim, članovima moje obitelji i dragim mi prijateljima! Uvijek jako strepim nad ljudima koje volim! Naime, ako se oni ne osjećaju dobro, niti ja nisam dobro.
Radoholičar sam. Želim raditi u struci, ali ne predugo, odnosno samo tako dugo dok ću osjećati da moj rad donosi korist pojedincu ili zajednici. Nakon toga profesionalni rad nema smisla. Tada nastupa vrijeme hobija.
Voljela bih se baviti keramikom iz zadovoljstva. Što će to konkretno biti za sada pojma nemam. I da, u budućnosti si želim jedno duže putovanje u ‘moju’ Švedsku.
Što reći za kraj? Ivo Andrić je svojevremeno rekao. ‘Tko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje’. Sretni smo i ponosni što u našoj sredini živi jedna od takvih. Hvala joj za to!
