Učitelji su pod povećalom. Ma, što povećalom, učitelji su i pod mikroskopom. Svaki njihov čin, svaku riječ, svaki mig prati se sa svih strana. Prvo su na udaru kritičkog učeničkog oka i uha. Koje često voli okrenuti vodicu na svoj mlin pa iskriviti riječi koje je učitelj rekao, čin koji je napravio. (Ne kaže ona stara učiteljska uzalud: dragi roditelji, ako obećate da nećete vjerovati svojem djetetu sve što kaže o meni, neću ni ja vjerovati sve što kaže o vama.)
Drugi promatrači rada (nerada) i ponašanja su kolege. Naravno, ima nas svakakvih, ne vole se svi u kolektivu i šire međusobno, ima i onih ljubomornih i zavidnih i prijateljskih i dobronamjernih. Ali tu su. Takvi kakvi jesu, sačinjavaju kolektiv koji može, ali ne mora, biti skladan i složan.
Treći promatrač je ravnatelj (ili ravnateljica, nevažno kojeg je spola, iako se neki kunu u to da su ravnatelji iz muške populacije puno susretljiviji i pošteniji, tolerantniji i miroljubiviji). Njemu uz bok stoji stručna služba škole (pedagog, psiholog, onaj kojeg škola ima).
Četvrti na listi su roditelji, koji, eto, nisu fizički nazočni u učionici i školi, ali što im dječica prenesu, kako im prenesu, to tako jest (ali ne mora nužno i biti).
Prijeđimo na stvar
E, sad dolazimo do ključne točke povećala. Svatko od prethodno navedenih može, u bilo kojem trenutku i bilo kojim povodom, anonimno poslati prijavu ili pritužbu prosvjetnoj inspekciji. Ta prijava može biti opravdana, ali može biti i zlonamjerna.
Prosvjetni će inspektor izaći na teren i na temelju anonimne prijave, ne znajući je li ta prijava zapravo osveta nekog razočaranog i nafurenog roditelja ili možda zlonamjerne kolegice. Možda je anonimnu prijavu napisao i neki zluradi učenik tek toliko da napakosti učitelju. Poveznica takvog načina prijavljivanja učitelja s dijelovima iz romana Ive Brešana Država Božja 2053. svima koji su roman pročitali jednostavno bljeska pred očima. U tom romanu postoje crne kutije u koje se anonimno ubacuju prijave protiv onih koji su se ogriješili o sve, svašta, nešto ili baš ništa.
Nismo svi anđeli
Ima nas svakakvih, pa tako naravno ima i svakakvih učitelja, daleko od toga da smo svi divni i krasni, ali izlaziti u inspektorsko češljanje na temelju anonimnih prijava? Stvarati ljudima neugodnosti zato što je netko-tamo-tko-zna-tko odlučio napakostiti učitelju iz tko zna kojih razloga?
Na žalost, postoje kolege kojima bi prosvjetna inspekcija trebala zapravo svaki tjedan sjediti na vratu. Međutim, najčešće se prosvjetna inspekcija navuče na vrat onima koji savjesno rade svoj posao. Takvi imaju neka očekivanja od učenika pa su trn u oku djeci i roditeljima, a budući da marljivo i savjesno rade istovremeno su koplje u očima onih koji i nisu baš tako savjesni radnici. Ispada da baš onim najmarljivijim i najsavjesnijim učiteljima najčešće dolazi inspekcija, dok se kolege koji rade tek toliko da odrade svoju satnicu i koji sramote plemeniti učiteljski poziv provlače kroz radni vijek bez ikakvih sankcija i neugodnosti.
A prosvjetni inspektori i nadzornici, savjetnici? Pa, i njih ima raznih. Da, posao im je izaći na teren i prekopati dokumentaciju, ali i posao im je ispitati svaku prijavu detaljno pa tek onda donositi sud. Međutim, nije uvijek tako.
Budi faca pa se potpiši!
Bilo bi bolje kad bi inspekcija izlazila na teren samo nakon prijave potpisane konkretnim imenom i prezimenom (OK, naravno da ne treba na sva zvona oglašavati tko je prijavio). Ovako, može te svaka šuša prijaviti, s vezom ili bez veze i onda doživljavaš nepotrebne stresove.
Nama 30 njima 62
Svima su ‘tri mjeseca ferja’ ‘dokaz’ za prosvjetarski nerad. Da se ne ponavljam, samo ću reći – krivo. Dok prosvjetar ima 30 dana godišnjeg odmora, koji hoće – neće – mora koristiti od 15. srpnja do 15. kolovoza (kad su svi apartmani i sobe najskuplji ma kamo god se okreneš), saborski zastupnik ima 62 dana godišnjeg. Naradili se ljudi pa se trebaju odmoriti.
Učitelji prema kojekakvim zakonima i pravilnicima po raznim stavkama mogu nabrati i do prava na 36 dana godišnjeg odmora (ono – djeca, zasluge, staž, godine). Mogu, ali ne mogu. Ne mogu što? Pa ne mogu više od 30 dana godišnjeg odmora koristiti. Fućkaš ti te zakone.
Milodar zvan regres
Nekad popularan K – 15 je zapravo bio obrazac u kojem se vršio obračun regresa za godišnji odmor, odnosno naknade za korištenje godišnjeg odmora. S vremenom se taj obrazac izgubio, zagubio, ali regres je u javnim službama, koje su ionako potplaćene, ostao kao nekakav milodar koji bi zaposlenicima omogućio odlazak na godišnji odmor. Suvišno je i spominjati da s 1250 kuna teško možeš otići nekamo na Jadran dulje od dva dana, ali lijepo je kad ti u mjesecima praznika kad je plaća ‘očišćena’ od svih dodataka legne na račun neka svota s kojim barem možeš poplaćati dio računa.
Kolektivnim ugovorom javnim je službama zajamčena isplata regresa. Ali, vlada ne bi bila vlada kad ne bi grunuli izjavu kako su ‘počastili’ prosvjetare isplatom regresa. E pa fala im.
Znam. Sad će graknuti svi oni koji ne dobivaju nikakav regres. Ono kao što bi ovi htjeli em su na praznicima em bi još i regres banda parazitska i tako to. Ispričavam se svima onima koji ne dobivaju regres, ali učiteljski fakulteti primaju studente i nitko im ne brani da završe za nekog učitelja nečega, zaposle se u školi i uživaju u svim blagodatima tog cijenjenog i lagodnog posla.
Proračunska solidarnost
Moram zahvaliti jednom dragom policajcu, kolegi po proračunskim jaslama. Naime, zaustavio me zbog (kako reče) prebrze vožnje (umjesto 50 vozih kroz prazan tunel na praznoj cesti 80) i odrecitirao koliko, kako i kada moram platiti kaznu. Ako platiš odmah ili u roku od tri dana kazna je prepolovljena. Kad sam ga tužno pogledala i rekla da sam učiteljica i da će mi plaća biti tek za 5 dana od tog dana, pogledao me sažaljivo pogledom koji je govorio ‘A jadna’ i samo mahnuo rukom: ‘Ajd!’. E, pa hvala mu! To se zove imati razumijevanja.