Pokušajte se sjetiti nekog iz vaše okoline tko na svaki vaš dobronamjerni savjet govori ‘Znam, znam…sve ja to znam’.
Što mislite o takvim ljudima? Oni sve znaju. Ne treba im vaš savjet. Ne treba im nitko jer znaju sve, baš sve!
Što je pokazatelj nečeg što znamo?
– Praksa.
Ako praktičnim životom živimo nešto, primjerom pokazujemo upravo to. Ako samo govorimo da sve znamo a u stvarnom životu ne živimo to znanje, sve nam je uzalud.
Evo jedan životni primjer!
Možete li vožnju auta naučiti teoretski, preko knjiga, interneta, simulacije vožnje na igricama? Teoretski sve znate savršeno, ali sve dok ne sjednete za volan, odvozite sate i sate, tek tada možete reći da je teorija primijenjena. Potrebna je praksa i na kraju je još najvažnije i iskustvo, osobno iskustvo.
Drugi vam mogu pričati što god žele, teoretski vas naučiti, ali morate sami isprobati. Tako je gotovo za sve u životu. To što ste nešto pročitali, čuli, odslušali ili vidjeli kako to drugi rade, a niste isprobali na vlastitoj koži, to nije iskustveno znanje. Samo teorija.
Život nam servira raznorazne situacije vezane uz roditeljstvo. Znanje o tome kako djelovati u različitim situacijama dostupno je na internetu ili u literaturi. Pročitavši to i naučivši teoriju koja je poprilično općenita, ne mora značiti da vi to znate.
To je samo teorija!
Sve dok je ne isprobate u praksi, sve dok ne provjerite funkcionira li ona na vašem djetetu, kakvi su rezultati, jeste li zadovoljni rezultatima, vrijedi li to i za drugo dijete, jesu li i tamo rezultati dobri a vi njima zadovoljni…sve do tada, vi ste vlasnik teorije, ali ne i praktičnog iskustva.
Imate znanje koje nije zaživjelo.
Drugi razlog zbog kojeg je važno osvijestiti rečenicu “Znam, znam.., sve ja to znam” je naš ego. Mili i predragi ego koji ima svrhu da nas štiti od povređivanja te prije no što promislimo, on već reagira sa “Znam, znam!” jer da se ego pita, on sve zna.
Kada nekome kažete da znate, zapravo vi sebi zatvarate vrata znanja. Ako znaš, ne trebam ti reći. Ostajete u blaženom neznanju zatvorivši sebi mogućnost novih spoznaja. Što vas košta čuti neku novu mogućnost? U čemu je problem saznati nešto, dobiti informaciju više? Jednom nam možda i posluži.
No, rečenica ‘Znam, znam!’ blokira svaku mogućnost novih spoznaja. Sami sebi blokiramo prijem znanja.
Nakon nekog vremena počnemo se čuditi kako to da nam nitko ne želi pomoći, ali zašto i bi, kad smo im jasno dali do znanja da to ne želimo, niti trebamo. Blokada je krenula je od nas.
I posljednji argument protiv ove rečenice…
Ako se zanimate za neko područje o kojem nemate pojma, sve vam se čini lako, ali samo u početku. Slušajući one koji su stručnjaci, sve vam izgleda još i lakše i počnete ponavljati “Znam, znam, sve ja to znam!”. Sve dok jednog dana sami ne isprobate biti tako dobri. Tada shvatite da trebate još puno učiti i vježbati.
No, ako imate neko područje u kojem puno znate, godinama učite, analizirate, prakticirate, primjenjujete i još učite ali vam se čini da manje znate, sigurno nećete reći “Znam, znam” nego onu Sokratovu “Znam da ništa ne znam”.
Kada doista zagrebemo u nešto, shvaćamo da tu ima puno toga. Takvi ljudi ne govore da znaju, nego mudro šute ili govore da moraju još puno učiti.
Učiteljica sam i svako toliko imam edukaciju u svojem području. Majka sam i oduvijek čitam i polazim edukacije vezane uz djecu. Što se više educiram, shvaćam da premalo znam, iako znam više nego neki drugi. U ovom području ću učiti dok sam živa.
S obzirom na to da svaki dan radim s roditeljima i djecom, susrećem raznorazne situacije. Svako dijete je individua za sebe i nikada ne mogu reći roditeljima da znam sve. Surađujem sa stručnjacima i nastojim pomoći kako god znam i umijem, tražeći pomoć i ne srameći se toga. Iako sam educirana, ne smatram da sve znam.
No, svako toliko srećem roditelje koji sve znaju, znaju najbolje, njima ne treba pomoć, a rezultat njihovog odgoja pokazuje drugačije.
Pošto tek rezultat pokazuje koliko doista znamo, budimo ponosni ako smo odgojili djecu onako kako smo htjeli. S druge strane, priznajmo da nešto u našem procesu i postupcima ne valja ako dijete nije sretno, zadovoljno, ako ne pokazuje ljubav i rezultate odgoja koje očekujemo.
Bolje potražiti pomoć nego se uvjeravati da je sve u redu i polako uništavati život djeteta, stvarati sebi frustraciju, prebacivati odgovornost na supružnika, baku, djeda, sustav, odgajatelje i učitelje.
Roditelj ima odgovornost za dijete na svojim leđima sve dok se dijete ne osamostali. Do tada je roditeljska dužnost učiniti sve što god zna i umije da odgoji zadovoljno i sretno dijete. Pokazatelj toga je da je i sam roditelj zadovoljan i sretan. Ako netko u cijelom procesu pati, tu nešto ne štima. Potražite pomoć!
Najčešće mnogi sa strane vide bolje od nas. Ukazuju nam. Upozoravaju nas.
A mi, što mi radimo?
Govorimo: ‘Znam, znam…sve ja to znam!’
Želim vam puno sreće u odgoju vašeg nebrušenog dijamantića.
Ako zapne, tu sam.
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.