Koliko često se pitamo, najčešće s pravom koliko je Međimurska Hrvatska zakinuta za određeni status, za gospodarske objekte, za ljude na visokim položajima ili mjestima, kako nije iznjedrila nekog blaženika ili blaženicu, nekog sportskog izbornika ili premijera.
A, sigurno je da ima ljudi koji su sve to zaslužili svojim radom, odnosom, poštenjem, maštovitošću, pobožnošću i znanjem, međutim zapelo je gotovo uvijek na međimurskom jalu ili malom kraju med Murom i Dravom odakle je osoba koja ima sve odlike, samo je iz tamo nekakvog Međimurja.
Ili se jednostavno ne ‘rivlemo’ niti nas drugi ‘rivleju’ i stoga je povijest Međimurske Hrvatske u tom dijelu dosta siromašna. Nije da nije bilo slavnih i hvaljenih ljudi, no sve je to sitnica prema onome što Međimurska Hrvatska stvara, ima i zna.
Oni koji i jesu uspjeli najčešće su stavljani u razne okvire i završili tamo negdje prezreni i ismijavani, predmet laprdanja i smijeha te bi na kraju završavali na marginama u istrošenim odijelima, haljinama i cipelama. Stoga, one koji su svemu tome unatoč uspjeli i opstali moramo skinuti šešir ili kapu i nakloniti se do poda, po mogućnosti starog drvenog, hrastovog ili bukovog.
Franjo Lovrec iz Svetog Urbana, takva je osoba i basta. Mnogo puta hvaljena, mnogo puta prezrena, mnogo puta ismijavana, rekli bi mnogi popljuvana, ali godinama svjetionik onog najboljeg, časnog, radišnog, poštenog i što je vrlo važno, stalno okrenut ili na putu prema naprijed.
Franjo Lovrec je godinama bio profesor glazbene pedagogije i odgoja, usput baveći se vinogradarstvom, a potom i vinarstvom. S podsmjesima su se pitali, domaći Međimurci i susjedni Slovenci, kakve će to gorice i vino biti kada ih stvori profesor glazbe.
Ali, uskoro je ljudstvo kazalo kako je ‘to to’ i Lovrec je postajao cjenjeniji vinogradar i vinar nego profesor. Kada si profesor znaju te samo doma i u školi, a kada si vinar poznaju te svi. U Franji Lovrecu Međimurska Hrvatska ima istinskog znalca na područjima koje su mu bliske i koja vodi.
– Poštenje i sklonost su stvari ili vrline koje me vode i koje želim dovesti da idealnosti. Ništa i nikada u Međimurskoj Hrvatskoj nije bilo lako i jednostavno, ali ona se voli, poštuje u njoj se ostaje, njoj se služi, ona je čovjeku i mati i žena i najsretniji je kada u njoj dobije malo hvale, što mu je vrijednije od zlata tamo negdje u svijetu, kaže Franjo Lovrec, koji Međimurje do bola ljubi.
Svijet je prepoznao što Međimurska Hrvatska nije i stoga je Franjo Lovrec nositelj svjetskih ili kako volimo kazati europskih priznanja. Vinski je vitez bratovštine sa sjedištem u austrijskom Eisenstadtu i mađarski vitez bratovštine sa sjedištem u Keszthelju, kao i član mnogih drugih bratovština, staleških i profesionalnih udruga.
Prvi je predsjednik Društva vinogradara i vinara ‘Hortus Croatiae’, idejni začetnik Međimurske vinske ceste, začetnik izbornih berbi, imatelj prvih butelji s raznim čepovima i veličinama. Čuvatelj je baštine, flore i faune na svom imanju kod ili pod dvije platane vidljive poput crkve jurovske iz svakog dijela Međimurja i bliže okolice.
Primjer ili lučonoša je bolje Međimurske Hrvatske, premda često puta stvarane na žuljevima i neprospavanim noćima, na blatnjavim putevima, razlivenim potocima i snijegom zametenim cestama.
