Hrabra Vinka Novak iz Kotoribe ima samo 33 godine i odlučila se uključiti u LILA Tjedan – Budi sebi prva! i javno progovoriti ne samo o svojoj bolesti već i o stigmi koju oboljeli od raka još uvijek nose u nekim sredinama. Podržimo ju, pokažimo joj da nije sama… Pročitajte njezino dirljivo i inspirativno svjedočanstvo koje prenosimo (uz dozvolu) s portala nismosame.com.
‘Zovem se Vinka, imam 33 godine i majka sam dviju djevojčica: Vite (6) i Karle (4). Moj je najveći oslonac ljubav mog života, moj suprug Igor. Živimo u Kotoribi, malom mjestu na samom sjeverozapadu Hrvatske. Od milja ga zovem Nigdjezemska. Od prvoga grada udaljeni smo oko 25 kilometara, što znači da nam je auto stalno u opticaju. Sve aktivnosti, od malo većeg šopinga pa do pretraga u bolnici, moramo rješavati u gradu, tako da ponekad stvarno imam osjećaj da živimo na kraju svijeta.
Dana kada sam napipala kvržicu na lijevoj dojci sjećam se kao da je bio jučer. Istog sam trena odjurila doktorici opće prakse u potrazi za odgovorom, no ona nije bila previše zabrinuta. Savjetovala je da pričekamo neko vrijeme pa da vidimo kako će se sve odvijati. Vođena nekom trećom silom, ipak sam se već za nekoliko dana naručila na ultrazvuk. Pregled sam obavila u privatnoj poliklinici pa na njega nisam predugo čekala. Ultrazvuk je pokazao čak četiri kvržice različitih oblika i veličina. Liječnik koji me je pregledao nije bio sasvim siguran o čemu se radi pa me uputio na punkciju.
Drugi me dan nazvao i rekao kako moramo razgovarati. Nalaz je, naime, pokazao da imam trostruko negativan karcinom gradusa III. Suprug i ja za nekoliko smo sati bili u Zagrebu. Držali smo se za ruke i u šoku i nevjerici jedan drugome postavljali pitanje: Pa kako je to moguće?
Ovim putem još jednom želim zahvaliti onkologu Frani Marleku koji nas je ljudski primio, s nama razgovarao, tješio nas i odmah uputio na Kliniku za tumore na daljnje pretrage. Ne znam ni sama kako smo preživjeli taj dan. Hodali smo izbezumljeni po Zagrebu, bez ijedne riječi, suze su tekle same od sebe….. Po glavi su mi se vrtjela razna pitanja, ali odgovora niotkud.
Najgore od svega bilo je vratiti se kući i sve to ispričati majci koja je već jedanput okusila gorku borbu s karcinomom budući da je moj otac deset godina bolovao od karcinoma debelog crijeva i na kraju umro od te bolesti. No kada smo se vratili kući nisam morala previše pričati. Majci je bilo dovoljno da me vidi. Odmah joj je sve bilo jasno. Samo je rekla: – Idemo Vinka u boj. Ovoga puta pobjeđujemo!
Od dijagnoze do prve kemoterapije prošlo je mjesec dana tijekom kojih sam obavljala razne pretrage. Meni se činilo kao da je prošlo 100 godina. Bilo je to najgorih mjesec dana u mom životu. Čekaj nalaz biopsije, čekaj dogovor kod onkologa, čekaj konzilij, čekaj prvu kemoterapiju… Sve je to u mojoj glavi izgledalo kao da prolaze stoljeća. Imala sam osjećaj da samo sjedim i čekam, a zločesta beštija počinje gospodariti mojim tijelom.
Tek kada sam ušla u svijet bolesnika shvatila smo koliko toga u zdravstvu ne štima, koliko toga moraš sam doznati i ishoditi kako bi što prije započeo s liječenjem. Više puta imala sam osjećaj da sam samo jedan običan broj. Tijelo ti drhti, svi mogući glasovi iznutra vrište, totalno si bespomoćan, ali procedure se moraju poštivati i što se prije pomiriš s tim lakše ti je to sve psihički podnijeti.
I meni i suprugu trebalo je vremena da to shvatimo, ali kada uđeš u igru vidiš da je to način na koji svi funkcioniraju i da moraš biti dio te ekipe ako želiš ostati normalan. Drugi je dio priče moje malo selo u kojemu je vijest o tome da bolujem od karcinoma dojke odjeknula poput bombe. Svi su sve znali u samo nekoliko dana, ponekad sam mislila da znaju čak i više od mene. Psihički su me ubijali svojim komentarima. Kada bih ušla u trgovinu, gledali su me kao da je došao duh. Ali nisam se dala i sa smiješkom sam krenula u rat s bolešću.
Nakon što sam konačno dobila termin za kemoterapiju, započela sam s pripremom terena kod kuće. Kako sam djelomično znala što me čeka, krenula sam svakodnevno razgovarati sa svojim djevojčicama o tome da sam bolesna i da uskoro kreće moje liječenje tijekom kojega ću ostati bez kose. Rekla sam im i da ću možda ponekad biti ni za što, pa neka mi ne zamjere. I tako, dječica kao dječica, mali mozgovi, ali vrlo suosjećajne i pametne, relativno su brzo sve ‘pokopčale’ i svakodnevno me ispitivale kad ću već jednom postati ćelava.
Prošlo je vrijeme, krenule su i moje kemoterapije i sad vidim da je teorija zapravo vrlo lagana, no kada je krenula praksa, uslijedili su novi krah, nova bol, novo razočaranje, novi pad….
Petnaest dana nakon prve kemoterapije ostala sam bez kose i to u samo dva dana. To je bilo strašno iskustvo i što su me doma više bodrili ja sam bila više potresena i jadna. No kako vrijeme liječi sve rane, tako je izliječilo i moju ranu i ponovno sam ustala i sa smiješkom krenula dalje.
Hvala Bogu na predivnoj obitelji, na predivnim prijateljicama i prijateljima koji su me svakodnevno ohrabrivali i tješili. Oni svi zajedno čine jednu energetsku bombu koja mi nije dala da potonem, koja me je uvijek držala visoko na nebu, koja mi je dala krila da letim, da snažno i hrabro krenem dalje u borbu. Moje ‘curke’ za koje sam se toliko bojala da će imati traume od moje bolesti najviše su me iznenadile. Jednoga dana, kada je meni bilo jako loše i cijeli sam dan provela u krevetu, njima su na igru došli moji nećaci. Pitali su kćer Vitu jesam li ja stvarno jako bolesna jer ne izgledam baš dobro. U sekundi im je odgovorila: – Ma dečki, kaj vam je! Mojoj mami nije ništa, samo je malo umorna, ona nije bolesna.
Tada sam shvatila da smo pravi obiteljski tim, da nismo dopustili bolesti da nas nadjača. Ponosna, još hrabrija i sa smiješkom nastavila sam borbu. Dobila sam šest vrlo snažnih ciklusa kemoterapije prema TAC protokolu. Sve je nekako išlo svojim tokom sve dok nekoliko dana prije šeste kemoterapije nisam primijetila lagano crvenilo na dojci. Odmah sam se javila liječnici. Kada sam došla na kemoterapiju napravili smo sve pretrage i sve je bilo u redu. Rekli su mi kako nije ništa strašno. Dobila sam uputnicu za dermatologa da i on vidi što bi to moglo biti.
Dermatolog je potvrdio da crvenilo nije tumorskog podrijetla. Dobila sam kremice i krenula dalje u akciju obavljanja kontrolnih nalaza (CT, magnet, itd.). Svi nalazi bili su zadovoljavajući, bolest u totalnoj regresiji, uslijedila je priprema za operaciju. Pregledao me i kirurg. I on je rekao da je sve u redu. Za crvenilo koje je svakim danom bivalo sve izraženije rekao je kako se tumor možda ponovno aktivirao, ali ne mora biti tako. Umirio me riječima da se vidimo za 10 dana na operaciji. Ostala sam totalno zbunjena, no bila sam sretna.
Ako je kirurg potvrdio da se vidimo na operaciji, očito je sve u redu. Prošlo je i tih mukotrpnih 10 dana. Došla sam na operaciju. Kirurg me je ponovno pregledao. Uslijedio je šok. Crvenilo na mojoj dojci prekrivalo je gotovo polovicu dojke. ” Joooj Vinka, nažalost smo zakasnili”, rekao je. Opet sam doživjela slom. Oblio me hladan znoj, bilo mi je muka, osjetila sam opću slabost… Sve se odjednom slilo u moje tijelo.
“Javite se onkologu na daljnje postupanje. Hvala lijepa. Doviđenja!”, to je bilo sve što mi je kirurg u tom trenu izgovorio. Eto tako, pregledali su me na 6. kemoterapiji, pa opet na konziliju, pa kod dermatologa, pa na dogovoru za operaciju i nitko ništa nije poduzeo. Bila sam tužna i razočarana. Isti dan uspjela sam dočekati pregled kod onkologa. Moja je bitka opet bila na početku, na samoj nuli. Tih sam dana bila u totalnoj komi, jadna i izgubljena.
Da Bog postoji i da mi je poslao anđela shvatila sam kada sam upoznala ženu predivnog osmijeha i još ljepše duše – Ljiljanu Pranjić. Upravo ona usmjerila nas je kod profesora Eduarda Vrdoljaka u Split. Isti sam mu tjedan poslala sve nalaze i za sedam dana dobila termin za pregled. U međuvremenu sam obavila PET/CT, za svaki slučaj da bolest nije zahvatila i neke druge organe, te ponovnu biopsiju, u nadi da je tumor možda mutirao u nešto drugo, neki drugi oblik koji je lakše liječiti.
Nažalost, moj je tumor ostao trostruko negativan, ali, hvala Bogu, ostao je stacioniran samo u dojci i aksili, a nadam se da će tako i ostati te da će naredno liječenje uroditi plodom.
U Splitu sam imala kraljevski tretman, tamo sam se konačno osjećala kao čovjek, konačno me je netko saslušao i koliko god je moja situacija komplicirana i ozbiljna, hrabro krećem dalje ispunjena novom snagom i vođena činjenicom da sam u sigurnim rukama za koje Ljiljana zna reći: – Ne brini Vinka, imamo ASA u rukavu i sve će biti dobro.
Dakle, daljnje liječenje nastavljam u Splitu, a kemoterapije primam u Županijskoj bolnici u Čakovcu, pa mi je sve skupa lakše podnositi.
Borim se i ne dam se, zahvalna do neba svima koji su uz mene, jer sve je nekako lakše kada znaš da se imaš na koga osloniti, da imaš s kim plakati, da se imaš s kim smijati, da imaš kad si umorna i jadna na koga osloniti glavu ili kada si radosna da imaš s kim podijeliti sreću. Okružena sam ljudima dobra srca, ljudima kojima je stvarno stalo, ljudima koji su moja pozitivna energija. I znam da ću i ovoga puta pobijediti!
Na Institutu za tumore, gdje sam provela četiri mjeseca, upoznala sam zaista divne žene kojima se želim zahvaliti na tome što postoje. Jedna je od njih Ljiljana Kus, moja ‘suborčica’, moja sveznalica, moja ‘džoker zovi’, moja prijateljica ‘lavica’. Na svaku terapiju pratile su me moje prijateljice purgerice Duda, Nena i Božica. Vjerno su me zabavljale i punile moje baterije i tako mi olakšale boravak u bolnici.
To su žene koje su obilježile najteži period mog liječenja. One su također moje anđelice i tjeraju me u nove pobjede munjevitom brzinom. O podršci supruga i majke ne trebam ni govoriti. Oni svakodnevno stoje uz oba moja ramena, a tu su i moje divne prijateljice na domaćem terenu Monika, Suzana, Ivana, Katy i Tanja s kojima se i smijem i plačem. Tu su i moja dječica i zahvaljujući svima njima moj život polako opet ulazi normalu.
Svakodnevno molim Boga za sve žene koje vode bitku s karcinomom. Molim ga da nam da snage i hrabrosti kako bi svaka od nas na svoj način uspjela ostvariti svoj unutarnji mir, staviti sebe na prvo mjesto i dostojno se boriti s tom zločestom beštijom. Držite se drage moje suborčice, zajedno smo jače, mi to možemo, mi to želimo, mi zaslužujemo biti zdrave!’
