Kristina Štebih novinarka je informativnog programa na Radiju 1 u Čakovcu i strastvena zaljubljenica u pisanje i glumu. Napisala je bezbroj dramskih tekstova za Kazališnu družinu “Štolcer”, čija je ujedno i suosnivačica, primila respektabilne nagrade publike i struke, objavila dvije zbirke pjesama i jednu knjigu dramskih tekstova, a njezina životna energija, osmijeh i ljubav kojom radi svoj posao osvajaju na prvu.
Srednjoškolski profesor prepoznao njezin talent
Kristina je od malih nogu voljela pisati, čak i prije nego što je krenula u školu, a tijekom kasnijih godina školovanja njezin se talent sve više izoštravao.
– To su u početku bile nezgrapne rečenice u starim maminim bilježnicama. Nisam voljela crtati, ali sam počela pisati čim sam naučila slova. Tek u srednjoj školi dobila sam podršku osobe koja mi je pomogla, usmjerila me i s kojom i danas rado surađujem. Riječ je o profesoru Ivanu Pranjiću, ističe Kristina.
Prof. Pranjić prepoznao je mnoge međimurske književne talente, a ni Kristina nije mogla proći nezapaženo. Uz njegovu podršku objavila je dvije zbirke pjesma. To su bile “Molitve i čini” u izdanju Književnog kluba Reči rieč te “Via lucis” u izdanju gradske bibiloteke Insula, a neke od pjesama prošle su zapaženo na raznim književnim festivalima.
Prošle godine objavljena je i njezina zbirka dramskih tekstova “Pismo z Galicije” u nakladništvu Hrvatskog sabora kulture, uz financijsku podršku Ministarstva kulture te sunakladništvo čakovečkog ogranka Matice hrvatske.
Kada je kao srednjoškolka počela pisati pjesme i honorarno surađivati s medijima poput Večernjeg lista, Lista Međimurje i Međimurskih novina, nije mogla ni zamisliti da će se njezino pisanje pretvoriti u karijeru te da će osim uspješna novinarka biti jednako uspješna književnica i autorica scenskih tekstova.
Suosnivačica Kazališne družine “Štolcer”
Nakon desetak godina rada u Listu Međimurje prešla je u medij radija, postavši tako novinarka informativnog programa Radija 1, gdje radi i danas.
Njezin ju je novinarski posao tijekom svih tih godina često vodio na predstavljanje profesionalnih i amaterskih predstava pa je i sama poželjela napraviti nešto u tome području. U to je vrijeme bila već dugogodišnja članica Pjevačkog zbora Josip Štolcer Slavenski pa je s kolegom Dejanom Buvačem došla na ideju o stvaranju predstave kojom bi zajedno sudjelovali na Festivalu kazališnih amatera Međimurja 2010. godine. Tako je nastala predstava “Pismo z Galicije”, koja je pokrenula osnivanje Kazališne družine “Štolcer”.
– Prvu smo predstavu napravili ne sluteći da će ona pokrenuti lijepu kazališnu priču koja traje već sedam godina. Osim Dejana i mene, u svim je predstavama do sada sudjelovao i moj dugogodišnji zborski i kazališni kolega Ivica Mikolaj, a u sedam se godina u našim redovima okušalo gotovo tridesetak kazališnih amatera od kojih je većina ujedno i pjevala u Zboru Slavenski, pojašnjava nam Kristina.
Pisanje dramskih tekstova polučilo brojne nagrade
Kako Kristina ima neosporan talent za pisanje, polako je krenula u pisanje i drugih dramskih tekstova za novoosnovanu kazališnu družinu, a tijekom godina su je najviše okupirale povijesna, politička i obiteljska tematika. Upravo su one bile i najzapaženije i u očima struke i u očima publike pa su uslijedile brojne respektabilne nagrade, kako za dramske tekstove, tako i za Kristinine izvedbe u nekima od predstava u kojima je glumila, ali i za rad izvan kazališta.
U sedam godina postojanja Kazališna družina Štolcer imala je šezdesetak izvedbi, do sada je osvojila 34 nagrade i 23 nominacije na raznim festivalima kazališnih amatera. Osim diljem Hrvatske, predstave su igrali i u okolnim zemljama bivše države te u Švicarskoj.
Sve to Kristina smatra zajedničkom zaslugom svih Štolcera, kako ih zove od milja te je jednako tako vesele i nagrade koje primi bilo tko od njih.
– U svojim redovima imamo zaista sjajne glumce, pjevače, plesače amatere i sjajnog redatelja koji je, prije svega, primjer uspješnog i omiljenog voditelja. U našim su predstavama glumili i danas mladi uspješni ljudi koji su krenuli u profesionalne umjetničke vode poput Matka Buvača ili Tamare Korunek, govori nam Kristina.
Kritike i savjeti pomažu joj u razvoju
Paralelno je radila i na svojim zbirkama pjesama koje su polučile veliki uspjeh, no kao i svaka osoba koja svoj rad izlaže javnosti, svjesna je da će uvijek nailaziti i na kritike.
– U ovom svijetu morate biti spremni na komentare s kojima se nećete složiti, kako na pretjerane kritike, tako i na pretjerane pohvale. Istina je uvijek negdje u sredini i uglavnom je, s odmakom, možete procijeniti sami. Drago mi je što sam kao autor uspjela napredovati, slušajući savjete struke i da sve više radim. Najdraža reakcija nakon premijere uvijek je ona glumaca i publike. Taj prvi osjećaj da ste napravili nešto dobro i uživali u tome što ste radili, a ujedno i uspjeli time izvući emociju od gledatelja, nemjerljiv je, iskrena je Kristina.
Iako su joj radni dani uvijek dupkom popunjeni kako novinarskim poslom, tako i glumom i pisanjem dramskih tekstova, a potom i obiteljskim obavezama. priznaje da se od samog kazališta ili stvaranja književnog opusa ne može živjeti.
– Ovdje još uvijek govorimo o amaterizmu. Imam puno poznanika i prijatelja koji rade u profesionalnim kazalištima ili iza sebe imaju objavljena antologijska književna djela, no ni u tim vodama situacija nije idealna. Od novinarstva se, barem ovdje u Međimurju, uglavnom može preživljavati iz mjeseca u mjesec. I to je sve. Povremeni honorari pomažu da se osjećate bolje, ističe Kristina.
Pisanje kao lijek
No, motivacije za pisanje joj ne nedostaje.
– Nekada me motivira želja da pokažem ono u što vjerujem, nekad račun za plin, a nekad jednostavno sunčan dan ili podrška ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo. Motiv leži i u samom kreativnom procesu. Mislim da su ljudi koji imaju stvaralačku umjetničku snagu u određenoj prednosti. Novcem i tijelom možete putovati kroz svijet, no svojim umjetničkim djelom možete konstantno putovati kroz ljudska srca, bez obzira na vrijeme i prostor, priznaje nam Kristina.
U svemu tome ima podršku svojih kolega, prijatelja i obitelji, a najviše svog životnog partnera Dine, također člana Štolcera, i njihove kćeri Mune oko koje se vrti njezin svijet. Da ovoj maloj obitelji nikada nije dosadno te da uvijek pronalaze vrijeme za ono što zaista vole raditi, potvrđuje i njihova kreativna organizacija vremena.
– Primjerice, mi nemamo televizor. Nije nam potreban. Volim kuhati. Otići na dobar koncert. Biti vani u prirodi. Ipak, voljela bih imati i malo više vremena za čitanje, putovanja i jedrenja. Dakako, centar svega je naša djevojčica Muna koja je nezaustavljiva pričalica i pjevačica, pa smo sigurni da nam televizor još dugo neće trebati – kaže Kristina kroz smijeh.
Budućnost ispunjena planovima
Njezina kazališna družina nedavno je imala praizvedbu predstave “Tko je kriv za ljubav?”, koja će u Čakovcu biti izvedena 8. lipnja, a redaju se i brojni drugi projekti. Ove subote, 6. svibnja, u Čakovcu će biti promoviran album i novi video benda Emphasis, čiji je član i njezin partner Dino i u čijem je stvaranju također sudjelovala.
Daljnji tjedni i mjeseci također će joj biti ispunjeni.
– U Centru za kulturu 18. svibnja bit će premijerno izvedena predstava “The Wall” u kojoj, kao autorica teksta, surađujem s čakovečkim Dramskim studijem Dada. U srpnju Štolcere očekuje gostovanje na kazališnom festivalu u Bugojnu, a posebno me vesele i premijere mojih tekstova u profesionalnom kazalištu. Tako bi u srpnju svjetlo dana trebala ugledati predstava “Žena godine”, u izvedbi glumica Barbare Rocco i Sunčane Zelenike Konjević, a krajem ljeta i nova predstava mladih međimurskih profesionalnih glumaca Matka Buvača i Andre Damiša, zaključuje Kristina Štebih.
