Nastajala je međimurska Hrvatska na hridinama, udolinama, valjala se u mulju niz padine i trnje, poskakivala na cvjetnim livadama i lijegala na suho lišće.
Proganjali su je, pljuvali u lica ili u leđa, pljuskali sinove i kćeri njihove po zatvorima i školama, pljeskali joj kada je požnjela više žita neko desetak drugih, srušila više stabala nego su konji međimurski punokrvni mogli na kolima vući, jednostavno kada je bila extremno bolja od svih, svega i svakoga.
Trpjela je i radovala se kada se trebalo oženiti ili udati, ići za snahu ili zeta, dijete po srcem nositi, roditi ga i u različitim uvjetima na noge podići i onda ga ovoj ili onoj državi (ne domovini) na dlanu pružiti i podariti.
U mnogim uglavnom tuđinskim vojskama i ratovima prolijevala je dragu i čistu krv međimursku, mnogo puta su je doma u ‘raki’ dovezli, limenoj ili drvenoj, gotovo svejedno. Limena je značila sa se Međimurskoj Hrvatskoj tamo negdje dogodilo nešto strašno, pak je bolje ne gledati lice drugačije nego je zapamćeno za života.
Mijenjala je gazde i gazdarica drugima bila, samo kako bi opstala i ostala tu između dviju rijeka koje su joj i prijateljice i neprijateljice, za koje nikada ne znaš hoće li ti u svojoj osornosti odnijeti plod rada ruku tvojih ili će ti blago smočiti i osvježiti tijelo koje se umorilo u nekoj tvornici, bolnici, pisarnici ili njivici.
Mnogi joj tepaju ‘falaček zemle horvatske’ što ona uistinu i je, no ne uvijek sveta i draga, puno puta turobna i kleta, ali naša, jedina, voljena, možda preboljena, no nikada zaboravljena, niti u Canberi, Pragu, Munchenu, Linzu, Cardiffu, Tel Avivu, Sydneyu, Novosibirsku i drugdje kamo je otišla ili poslana.
– Pet država sam proživio, pet puta je Međimurska Hrvatska bila nečija ili kao nečija i danas mogu reći kako je ova najbolja. Nikada takav luksuz nije viđen na ovim prostorima, kaže Franjo.
– Znači da smo konačno svoji na svome, ili smo sluge, ali sada ne u lancima, na tuđinskim šifovima (brodovima), u stranim rudnicima i prugama, nego nama upravljaju iz drugih nama tako dalekih sredina, i paze da što ne pokvarimo ili po svojemu napravimo, malo u zbilji, više u šali, i još više sarkastično kaže Franjo Lebar, istinska živuća legenda Međimurske Hrvatske iz Železne Gore, čovjek koji je prvi zajedno s Martinom Jakopićem i Ivanom Karlovčecom, uz pomoć ondašnjeg saborskog zastupnika Baltazara Bolte Jalšovca ishodio međimurskim vinima ‘geografsko porijeklo’ i od onda se više nije tržilo pod slovenskim etiketama i slično.
Lebar je i Europski vitez vinarski s bečkog dvora na što je posebno ponosan, kao i njegov prijatelj Franjo Lovrec. U svojoj 93. godini života Lebar, koji je radio sve što se raditi moglo, a vino sorte ‘sauvignon’ uzdigao do savršenstva.
Cijela Hrvatska zna za Lebarov ‘sauvignon’, jer takvog nitko nema, a blizu je i njegova ‘graševina’. Cijeli štrigovski kraj promijenio se nabolje kada je Franjo Lebar bio prvi čovjek ondašnje Mjesne zajednice, a danas se sa sjetom vraća u prošlost kada se ‘svaki četrtek vu Vajdu, otud pelalo po 4 kamiona živine’.
Ali, kaže Franjo i ovakva Međimurska Hrvatska je dobra, ne uvijek lijepa i dobra, ali ne i stalno srdita i sramna, nego onakva kakvu smo stvorili, kakvu je stvaramo i kakva nam je srcu najmilija.
– Takva kakva je srcu je treba privinuti i na prsa nasloniti, s njome disati, sanak usnuti i u zoru se buditi i na noge stanuti, da nam ostane samo naša, ne šesta, sedma, osma…, poručuje Franjo Lebar, jednom riječju ‘gospon čovek’ od glave do pete.
