Da nema njih, stotine napuštenih i ranjenih životinja lutale bi tražeći malo hrane i siguran zaklon, tražeći čovjeka koji će im pomoći. Oni su njihovi zaštitnici i spasitelji, oni su volonteri.
Za to što rade ne dobivaju plaću, a najčešće otvore svoje novčanike kako bi platili cijepljenje, hranu, veterinarske troškove. I redovito slušaju kako bi im bilo pametnije da pomažu gladnoj djeci u Africi.
Ne posustaju zbog optužbi, jer njima svaki život jednako vrijedi. Upravo zbog toga je Karlovčanka Magdalena Bakarić, predsjednica jedne od mlađih udruga za zaštitu životinja, duboko zagazila u zaštitarske vode.
Iz kojih ne može pobjeći jer kaže kako ne može zatvoriti oči na patnju i bol koje ljudi nanose nedužnim životinjama.
Spašen život donosi sreću
‘Otkad znam za sebe skupljala sam napuštene životinje po cesti. Sad je to malo drukčije, ozbiljnije, a sve je krenulo s Utinjom. Naslušala sam se priča da je u tom skloništu kraj Karlovca psima loše, da ih čeka smrt ako ih ne udome. A kad sam jednom otišla, više nije bilo povratka. Uspjeli smo spasiti puno života’, kaže nam Magdalena i dodaje da vrlo često u Utinju odu po jednog psa, a vrate se s njih nekoliko.
Napuštenih pasa je sve više, ističe, a pomažu im uvijek isti ljudi.
‘Kad pomislim da više ne mogu, da treba odustati od svega jer je sve gore, pojavi se životinja kojoj hitno treba pomoći. Stalno nas zovu, a mi uvijek u hodu smišljamo što ćemo’, priča mlada aktivistica. I kad nakon svih problema u šetnji gradom vidi psa kojem su spasili život, sreći nema kraja.
Ne znaju za odmor
Da nikad nije bilo više napuštenih životinja, potvrđuje i Aleksandra Hampamer, voditeljica čakovečkog skloništa od 2012. U spašavanje se uključila još 2001. kad je u njezinu kuću stigao prvi pas.
Danas joj je kuća puna onih najmanjih, bolesnih, starih, ponekad joj ni 24 sata nisu dovoljna za sve što treba napraviti. Ugibaju joj na rukama, ni suze na njezinu licu se ne osuše, a već stigne nova životinja kojoj treba pomoći.
Priznaje, nekoliko je puta zakoračila nogom prema izlazu. Godinama ne zna za godišnji odmor, a ne smije biti ni bolesna.
Kroz čakovečko sklonište 2016. prošlo je 600 pasa, godinu prije toga 400. Sve ih je više, očito su ljudi postali humaniji pa životinje ne ubijaju već ih izbacuju. Psi se više i udomljavaju, ali jednako tako i ostavljaju’, ističe Aleksandra Hampamer.
Priča o problemima u romskim naseljima u Međimurju poznata je svima, no nitko nije pomogao da se riješi. U groznim uvjetima živi više od 2000 pasa, kujice se stalno kote jer ih ne kastriraju. Da im ne pomažu inozemne udruge, ne bi mogli zbrinuti toliko pasa. Nada se boljim vremenima, najavljuju ih mladi ljudi i djeca iz osnovnih škola. I upravo zbog njih pokrenuli su i projekt ‘Škola prijatelj skloništa’.
‘Do ljeta bi trebao biti gotov park za pse i igralište za djecu koje gradimo s Inom u sklopu projekta ‘Zeleni pojas’. Svi jedva čekamo’, kaže A. Hampamer. Koraljka Polaček odrasla je u Zagrebu, uz psa je i prohodala.
‘Otkad sam se 2007. preselila na Cres, brinem se o macama i njihovoj sterilizaciji, a prošle godine pokrenula sam javnu inicijativu ‘Cres Cat Rescue’ čiji su ciljevi sterilizacija uličnih maca i edukacija ljudi preko Facebooka, plakata, flajera.
Mijenja se nabolje, ali je sve vrlo sporo. Otok je posebno zahtjevan, zbog ‘tradicije’ davljenja i napuštanja mačića, ali i zbog neinformiranosti ljudi o pravilnoj brizi o ljubimcima’, priča nam Koraljka Polaček.
Kaže, jako malo otočana drži životinje kao kućne ljubimce. Vlasnici nisu baš spremni aktivno se brinuti o njima, sterilizirati ih, liječiti.
‘Sredina koja počiva na iskorištavanju životinja za hranu i zaradu ne mijenja lako mentalitet, pogotovo jer je riječ o ‘beskorisnim’ životinjama poput mačaka. Pomoć se većinom svodi samo na povremeno hranjenje.
S druge strane, mala sredina ima prednosti jer se novosti brzo šire. Tako se sada i o sterilizacijama više govori’, ističe Koraljka Polaček i dodaje da svi imaju empatiju, no naziv zaštitar treba zaslužiti. Naprijed je tjera svaka spašena, sterilizirana i udomljena maca.
‘Nije lako kad ih izgubim, ali ne predajem se tuzi. Jer vani me čekaju nove mace, ne mogu si dopustiti očaj’, napominje. Prisjeća se dva žuta mačića koje je spasila s Dugog otoka.
‘Živjeli su uz hotel, a preživljavali od milostinje gostiju. Jedna maca bila je poluslijepa, a druga gluha. Organizirali smo prijevoz i smještaj u Zadru, a zatim su stigli k meni. Gluhi brat udomljen je u Berlinu, a njegova sestra nakon dvije operacije napokon je zdrava maca i sretno živi u mojoj kući’, priča nam i napominje kako upravo to daje snagu u najtežim trenucima – spoznaja da uvijek postoje ljudi sa srcem koji su spremni povezati se i pomoći životinjama, saznavanje da se za njih zajedničkim akcijama može postići i ono što je naizgled nemoguće.
Dolaze i ježevi
Priča s otoka ne razlikuje se od one iz Osijeka. I dok grad sudjeluje u brizi za napuštene pse, za mačke se uglavnom brinu volonteri.
‘Puno nam pomažu sugrađani. Uostalom, da nema njihovih poziva, ne bismo ni imali toliko mačaka na brizi. I to je pokazatelj da se svijest ljudi ipak promijenila, da im je stalo do životinja’, kaže Mirta Salopek Kotromanović, predsjednica udruge Devet života. A za mačjih devet života brine se samo sedam volontera.
Njihovi domovi postali su oporavilišta za sterilizirane i ozlijeđene. U pravilniku grada mace ne postoje, osim kad leže mrtve na cesti.
‘Prošle godine pokrenuli smo projekt besplatnih kastracija mačaka za ljude koji nemaju novca. Financijski nam je pomogao grad, isti projekt predali smo i ove godine. Molili smo jednokratnu pomoć za veterinarske troškove, županija se odazvala, no grad se oglušio. Da Osječani ne čuju naše pozive upomoć, dug veterinarima bio bi još veći’, ističe Mirta Salopek.
I kad je pitaju zašto to radi, uvijek kaže samo jedno – zato što mogu.
‘Nisam nikad rekla neću više, a bude teških trenutaka. Posebno kad nam mace uginu, ta sjećanja dugo ostaju. Potisnu i ona lijepa’, priča nam i prisjeća se uspješne suradnje s udrugom. Pobjede, kad su zajednički upozorili na uvjete u skloništu Beli Manastir, zbog čega su se oni i poboljšali.
Za osječku udrugu Pobjede i azil u Nemetinu u zaštitarskom svijetu svi dobro znaju. Prepoznati su kao ‘oni za koje granice ne postoje’. Okrenut će i nebo ako treba, samo da pomognu.
Otkad vodi azil, Ivana Crnoja pronašla je svrhu svog života, svoje mjesto na svijetu, najbolje prijatelje, ljude za koje bi dala ruku u vatru. A u azil je došla sasvim slučajno. U to vrijeme htjela je otići iz Osijeka, sada o tome i ne razmišlja.
‘Ja nisam iz onih priča ‘kao mala sve sam dovlačila kući’. Nisam nikad imala psa ni mačku’, priča nam. No, kad je vidjela kako psi žive u Nemetinu, morala je nešto mijenjati.
Nakon 10 godina, svi Osječani znaju gdje je azil.
‘Želim da kad netko pomisli na psa, pomisli i na azil. Ljudi više primjećuju napuštene životinje, pomažu im, ali ne možemo stalno gasiti požar. Neće biti promjena sve dok se ne krene s kaznama’, ističe Ivana i dodaje da im dolaze ljudi iz Đakova, Vukovara, Slavonskog Broda, Zagreba.
‘Voljela bih da u svakom kutku hrvatske životinje dobiju to što imaju kod nas. Kad stojim u azilu, osjećam se kao kod kuće, imam dojam da je ovo neko drugo mjesto na planetu’, kaže. I uvijek ističe kako imaju ‘no kill’ Osijek, ali sanjaju svijet bez napuštenih.
Tatjana Glujić iz vinkovačke udruge Rocco u zaštitarstvu je 10 godina, ali je oduvijek osjetljiva na nepravdu prema životinjama. ‘Ovo što radim, to je ono što jesam – osoba koja pokušava na svoj način i koliko može pomoći nezaštićenom i podcijenjenom svijetu druge vrste osjećajnih živih bića, životinja.
Na njih gledam kao na bratska bića koja imaju isto pravo postojanja kao i ljudska vrsta. Tjera me manjak empatije prema njima, a svjesna sam da samo zajedničkim snagama možemo mijenjati svijet. I nisam jedina koja sam često ogorčena i razočarana. Na tugu se nikad ne možeš naviknuti, ali možeš je preživjeti i nastaviti dalje’, kaže Tatjana Glujić i dodaje kako to od nje i ostalih volontera očekuju izbačene i zlostavljane životinje.
‘Mnogo se toga promijenilo nabolje, iako dojave o napuštenima ne jenjavaju. I to je zapravo pokazatelj veće svijesti ljudi koji ih primjećuju, sve više se o toj problematici piše i u medijima, ljudi se polako bude’, objašnjava volonterka.
Napominje da životinjama pomažu ljudi koji su inače spremni pomoći u nevolji, bez obzira na to kome treba pomoć. To su ljudi koji gledaju srcem. A svaki je život vrijedan, priča nam o psu Mirku kojeg se sjeća s osmijehom na licu. Pronađen je u kanalu uz cestu. Od udarca automobila pukla mu je kralježnica, imao je male šanse da će prohodati. Operiran je, vrlo brzo počeo se oslanjati na jednu, a zatim i na drugu nogu.
Nakon tri mjeseca hodao je, a pet mjeseci poslije trčao.
Najlakše bi bilo odustati
Da je Slavonija puna napuštenih životinja, a Slavonski Brod prednjači, potvrđuje i Darija Debeljak iz Veselog dvorišta. Sasvim slučajno, nakon što se iz grada preselila na selo, vidjela je da se sve promijenilo otkad je bila dijete, kada su se svi brinuli o jednom psu lutalici, Starom.
‘Sve je više ravnodušnosti i bezosjećajnosti u ljudskom svijetu. Ovo je postao moj način života, baš kao i drugim volonterima. Kad bude teško, znaš da će proći. Kao što volim posaditi cvijet, zalijevati ga i čekati da procvate, tako me veseli svaki udomljen život koji smo našli odbačen na cesti. Neprocjenjivo je kad stigne fotka udomljenog, ‘nasmijanog’ psa, a sjećaš se kako je bio jadan, pokisao, u kanalu’, priča Darija.
U njihovu dvorištu vrata nisu otvorena samo psima, bilo je tu i golubova, gusaka, dođu i ježevi. A o njihovu suživotu sa psima mogla bi vjerojatno pričati danima. Jer životinje razumiju patnju, suosjećaju više od ljudi. Klaudija Sigurnjak iz Požege priznaje da bi bilo najlakše odustati od svega.
Cijelo desetljeće bori se za napuštene i zlostavljane životinje. Razmišljala je o tome već nebrojeno puta. I svaki put kad je već odlučila da je gotovo, da ne može više, pomislila bi što će biti s onima od kojih tek rijetki ne okreću glavu? Tko će im pomoći, koliko će ih umrijeti ako ona odustane?
‘Uvijek se sjetim Sonyja, psa kojeg sam pronašla na ulici prije više od tri godine. U rani punoj gnoja na vratu bio je konop, vjerojatno su ga njime zavezali još dok je bio štene. Operiran je nekoliko puta i spašen doslovno u zadnji tren’, priča nam Klaudija, koja uvijek ističe da bez pomoći drugih ljudi ne bi uspjela, jer osim prostora sve to i puno košta.
Kad se prije 15 godina Anica Pribanić iz Zagreba preselila u Skradnik, vrlo brzo dvorište je napunila napuštenim psima. Prije četiri godine osnovala je i udrugu. I sad njezin telefon stalno zvoni, svi je zovu da pomogne.
‘Kad pogledam u oči napuštene životinje, znam da ne mogu odustati. To je moj život, zbog toga postojim. Teško je, ali ipak se nešto mijenja, ljudi sve više primjećuju ostavljene. Nedavno me zvala susjeda koja ne voli životinje, čak ni ona nije mogla samo tako ostaviti odbačene mačiće’, priča nam Anica. Djetinjstvo pamti po kaznama zbog životinja koje je dovodila kući. A sada, godinama nakon toga, i njezina mama udomila je jednog napuštenog psa, mješanca iz legla koje je pronađeno bez mame i othranjeno na dudicu.
‘Ako se ona mogla promijeniti, onda može cijeli svijet. Suprug mi uvijek kaže: Da mi je netko rekao da ću pustiti pse u kuću i na krevet, poslao bih ga k vragu’, uz smijeh priča Anica. Marina Cunj iz Kutine imala je devet godina kad je spasila prvog psa.
Otad je kroz njezine ruke prošlo jako mnogo pasa, mačaka, golubova, vrabaca, jastrebova, sova, svih kojima je život bio ugrožen. Prije 10 godina s još tri istomišljenika osnovala je udrugu Faun. I ništa ne bi bilo moguće bez teta čuvalica, one su najveći i najvažniji volonteri.
‘Krenuli smo s idejom o širenju svijesti naših sugrađana, objašnjavanju prednosti kastracija, edukacijama, radu s najmlađima. Sve je polako ostalo u drugom planu jer počele su stizati životinje’, kaže Marina Cunj. Nakon godina improvizacija s prostorom dobili su na korištenje staru streljanu. I tako je nastala Buksa, ured, skladište i smještaj za mice.
‘Od devastiranog prostora nastao je naš mali raj, a ponekad pomislimo i pakao. Bilo je godina kad smo imali i 50 mačaka, većinom mačića ostavljenih usred ničega. Imamo i 14 pasa na čuvanju. Nagledamo se puno smrti, svaki odlazak odnese nam dio srca’, kaže Marina.
I u teškim trenucima uspjeh je taj koji vraća vjeru. Prisjeća se male kujice Line koju su pronašli nepokretnu, a njezin pogled bio je pun zahvalnosti zbog zdjelice hrane i tople dekice na koju su je premjestili. Nije imala ni godinu dana, pričalo se i o eutanaziji. Danas Lina trči, uživa u životu i svjedoči da se svaki trud isplati.
No, problem napuštenih životinja nije i ne bi smio biti problem udruga i pojedinaca koji ih spašavaju, to je problem cijelog društva.
‘Čeka nas mnogo posla, ali nije neizvedivo. Vide se pomaci, samo je pitanje koliko će volonteri imati snage. Jer njihova ljubav ne može sama nahraniti i izliječiti zlostavljane i ostavljene’, ističe. Za ulice na kojima nema napuštenih pasa, za kastrirane i nahranjene gradske mace u Dubrovniku, zaslužni su volonteri Društva za zaštitu životinja Dubrovnik.
Da je po gradskim ocima, turistima taj grad ne bi u sjećanju ostao po ljepoti nego po ostavljenim i bolesnim životinjama koje tumaraju tražeći pomoć. Već 13 godina na Žarkovici o psima se brine Sandra Sambrailo. Danju i noću, po kiši, buri i snijegu. Trenutačno ih je više od 300 na brdu iznad grada.
Skloništa na čekanju
‘Žarkovicu smo gradili srcem i zato je to bedem koji je nemoguće srušiti. Dok psi mirno spavaju, znam da smo uspjeli, ali i da nas čeka novi dan i nova borba Živim na Žarkovici i za Žarkovicu! Prošla sam s njima požar, bure, gromove, pijavice koje su nosile sve pred sobom, napade zlobnih ljudi, prijetnje, laži i obećanja! I sve tuge, očaje i radosti, ali neću odustati sve dok dišem’, kaže nam Sandra.
I kad je u gluho doba noći završila u zatvoru, jer se usprotivila gradonačelnikovu aranžmanu i odvođenju pasa u privatni azil u Split i skloništa diljem Hrvatske, mislila je samo na pse, što će biti s njima, hoće li ih uspjeti vratiti.
‘Na Žarkovicu ljudi često dolaze, a oni koji se vrate pravi su ljubitelji životinja’, kaže Sandra. I zato se raduje kad im stignu gosti, pogotovo djeca. Dođu kako bi udomili psa, a vraćaju se kao volonteri. Godinama čekaju da grad napravi sklonište dostojno Dubrovnika.
I umjesto da grad prozovu zbog kršenja zakona, veterinarski inspektori optužuju volontere i naplaćuju im kazne. To što su životinje dobro, manje im je bitno, ali volontere ni to ne može pokolebati u borbi za spas napuštenih životinja.
Biti volonter i zaštitnik životinja za Jadranku Dragović, osnivačicu i voditeljicu prvog infocentra za životinje u Hrvatskoj, Infocentra Saveza udruga za zaštitu životinja grada Zagreba, dio je života, njegov mali smisao. Počeli su 2005. kao centar za izgubljene, zatim su uključili ranjene, a na kraju i životinje koje su vlasnici zanemarivali i zlostavljali.
Volonteri su otvarali vrata, mijenjali uvjete u kojima su živjele životinje, pronalazili im nove domove.
‘Sada je puno lošije nego kad smo mi počeli, i to zato što se ne kažnjavaju neodgovorni vlasnici i zlostavljači. To što sada rade životinjama prije im nije padalo na pamet, a bilo je dovoljno samo nekoliko kazni’, kaže Jadranka Dragović.
Bez obzira na svu tugu, pronađe se neka nova snaga. I uvijek je iznenadi dobrota zlostavljanih životinja. Da čovjek prolazi to što oni prolaze, mrzio bi cijeli svijet.
‘Sama pomisao na to koliko ih je kojima nitko nije dao priliku da ih upoznamo tjera me dalje’, ističe Jadranka Dragović. Podršku volonterima u borbi za životinje nedavno su pružili i studenti Pravnog fakulteta.
‘Kao studenti prava, vjerujemo u pravnu državu. Uz pomoć građana, društvenih mreža i nadležnih institucija doznajemo za aktualne slučajeve te poduzimamo mjere kojima djelujemo protiv zlostavljanja životinja. Potičemo gradove, udruge, skloništa i druge institucije da propisima i radnjama zaštite prava životinja’, kaže Iris Ban-Krošelj, predsjednica grupe studenata Pravnog fakulteta u Zagrebu za zaštitu i promicanje prava životinja. Ističe da je to njihova moralna i građanska dužnost.
I dok oni vjeruju u pravnu državu, stotine volontera ističu da životinje nemaju vremena čekati. A i oni sami sve se teže nose s toliko napuštenih.
