‘Umjetnost me oslobađa stresa, smiruje i jednostavno daje drugačiji pogled na svijet’
‘Veliku ljubav gajim prema izradi mozaika. Prvu sliku napravila sam još kao djete od 11 godina. Bio je to jednostavan motiv cvijeta od prirodnih kamenčića. To je slika koja me podsjetila na radost, ljubav i sav onaj ponos koji sam nosila u sebi kad sam je završila. No sve je to pomalo palo u zaborav s godinama koje su usljedile. Onda se dogodio život, obaveze i manjak slobodnog vremena.’, rekla nam je u uvodu samouka umjetnica Kristina Tot Kaša iz Palovca, koja se osim slikarstvom bavi i izradom mozaika.
‘Jednom prilikom, puno godina kasnije, našla sam sliku sa cvijetom (niže je fotografija) i shvatila da je to ono što mi treba i počela sam ponovno izađivati mozaike. Iako na početku, to je bio samo zimski hobij. Sada izrađujem kompliciranije i veće slike – abstrakcija, portreti, pejzaž, personalirani mozaici…’, kaže Kristina.
Tijekom nekoliko godina sakupila je preko 80 boja kamenčića. Radi se o sitnim kamenčićima promjera 1-3 mm koje jedan po jedan ljepi pincetom. Izrada jedne slike npr. A4 formata može potrajati i do mjesec dana. Izrada takvog mozaika je nešto što se radi polako i mirne ruke. Njezini mozaici našli su svoje mjesto osim u Hrvatskoj i u Hong Kongu, SAD-u, Kanadi, Engleski, Njemački, Sloveniji i Tajlandu.
Stvaranje je ono čime se želi baviti, a smatra da smo sa 14 godina jednostavno premladi da bi znali što želimo. Barem, kako kaže, je tako bilo u njezinom slučaju iako ljubav prema stvaranju i crtanju gaji oduvijek.
‘Uvijek sam bila buntovna, protivila se pravilima, no u umjetnosti pravila nema. Kroz umjetnost tražim sebe. Mozaici su dio mene, a druga polovica je slikarstvo. Sasvim neočekivano, nakon jednog pogledanog videa na internetu 2015. koji me je malo je reći fascinirao, kupila sam prvo platno, kistove, boje i krenula na ovo šareno putovanje. Iako se još nisam opredijelila za neku određenu tematiku, od motiva privlači me slikanje figura, aktova i animalizam.’, priča samouka umjetnica.
‘Vrana je ptica koja me jednostavno fascinira i sama sam vlasnica njih dvije. Ima u njima nešto mistično, posebno, inteligentno, nešto što neznam opisati riječima. Volim ih slušati, gledati… Ne mogu se nadiviti njihovoj ljepoti koliko god sada to ludo zvučilo. Planiram ih još slikati, ali kad pronađem više vremena za svoje želje.’
Surađuje volonterski s nekoliko udruga i daje im svoje radove koje zatim prodaju kako bi financirali svoje djelatnosti – posebno za djecu s posebnim potrebama. Od svega joj je najbitnija podrška supruga i obitelji. Za sada je to sve samo hobi, no tko zna što sutra nosi… O nekim njezinim radovima možete više pogledati i na web stranici.
