Psihijatri su prije svega ljudi, po struci su doktori i specijalizirani u oblasti psihijatrije. Oni se ponašaju prvenstveno kao ljudi koji imaju neke svoje vrline i mane. Imaju svoje obitelji, imaju svoje probleme. Baš isto kao i svi drugi ljudi.
Njihova znanja iz oblasti psihijatrije i kontinuirani rad s ljudima im vjerojatno pomaže da izoštre svoja znanja i prepoznavanja određenih osobitosti kod drugih ljudi. Vjerojatno im to pomaže da u privatnom životu koriste svoja znanja u određenim situacijama.
Zavirili smo u staro bolničko zdanje, kojeg bi se da ustane iz groba, s čudom gledao grof Juraj Festetić koji ga je izgradio 1857. godine. U njemu su smještene psihijatrijske djelatnosti Županijske bolnice Čakovec, a vodi ih Živko Mišević, dr.med., spec.psihijatrije, subspec.alkoholizma i drugih ovisnosti, naš današnji gost.
Dr. Živko je svjetlo dana ugledao u Imotskom, na obali modrog jezera, davne 1960. godine. U rodnom gradu završio je srednju školu, potom studij medicine u Osijeku, kao prva gneracija studenata, tada dislociranog Studija medicine Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
– Kao doktor odlazim u vojsku, tamo stječem prvu praksu u vojnoj ambulanti, potom dolazak u Međimurje, rad u tadašnjem Medicinskom centru, potom specijalizacija iz psihijatrije u Zagrebu. Godinama radim na psihijatrijskom odjelu, završavam subspecijalizaciju iz alkoholizma i drugih ovinsosti. Radim i u Centru za izvanbolničko liječenje i prevenciju ovisnosti u Čakovcu od njegovog osnutka.
U dva mandata sam bio predsjednik Županijskog povjerenstva Hrvatske liječničke komore i član Vijeća Hrvatske liječničke komore. U dva mandata sam bio član Povjerenstva za stručni rad i nadzor Hrvatske liječničke komore. Više godina sam bio delegat u skupštini Hrvatskog liječničkog zbora. Obnašao sam dužnost predsjednika Etičkog povjerenstva Županijske bolnice Čakovec i zamjenika predsjednika Stručnog vijeća ŽBČ. Trenutno sam voditelj psihijatrijskog odjela u Županijskoj bolnici Čakovec -reći će o sebi naš sugovornik.
Što je utjecalo na vas da krenete studirati medicinu?
– Kada sam razmišljao što upisati, medicina mi je bila jedini izbor. Ni sam ne znam zašto. Jednostavno sam htio biti doktor. Od svih profesija koje su mi padale na pamet, jedino sam sebe “vidio” u medicini. Za umjetnika i svećenika nisam bio talentiran. Filozofija? Od čega ću živjeti? Za pravo su u našem mjestu su govoili da tamo idu oni koje ne mogu upisati medicinu! Kopati nisam volio.
Poljoprivreda mi nije išla, a željezo me nije “slušalo”, kao moga oca strojobravara. Malo sam pjevao u crkvi i u školi i svirao klarinet u Imotskoj glazbi, no kako nisam volio vježbati ni taj poziv me nije privlačio. Ostala je medicina, za koju mi je poznati imotski doktor reako da je to najbolje upisati ako nisi talentiran za ništa drugo!
Kada ste se odlučili za specijalizaciju psihijatrije i zbog čega?
– Za vrijeme studija fascinirao me odlazak u Psihijatrijsku bolnicu u Popovači, pri kraju studija. Tada sam bio zadivljen kako je dr. Banburač, tada ravnatelj PB Popovača, komunicirao s ljudima koji su u nama studentima izazivali strah, nelagodu i nesigurnost.
On je s njima razgovarao normalno, ljudski. To me je oduševilo kao ništa do tada viđenog u medicini. Od onda pa do danas, ljudska psiha mi se čini najvažnijom, najvećim izazovom i prirodnim mojim odabirom. Sa strepnjom, hoću li to moći, ipak sam odabrao “teži put” prema medicini koja to “nije” ili možda upravo ona to “jest”!?
Što je imalo utjecaja na Vašu subspecijalizaciju?
– Vidio sam da je veliki broj psihičkih poremećaja vezan za ovisnosti, prije svega alkoholizam, pa sam sebi rekao da nemam pravo zanemariti tako velik i značajan problem pa sam izabrao to područje, na sličan način kao i samu psihijatriju! Jesu li to bolesti, poremećaji ili stil života? Idem vidjeti, pa odoh u adiktologe! Kao što je psihijatrija na rubu medicine tako je i adiktologija (struka koja se bavi ovisnostima) na rubu psihijatrije i eto opet mog izbora – “na rubu” i “po rubu”! Očito volim komplicirano!
Radite s ljudima koji su pali u pakao ovisnosti. Ukratko, što su razlozi tome?
– Jednostavno sam rekao sebi da nemam pravo odustati od ljudi koje “nitko neće” i koje “nitko ne voli”! Opet, idem vidjeti što ja mogu učiniti, koliko i kako ja mogu pomoći tim ljudima! Nešto mi se slično dogodilo i s odabirom Čakovca i Međimurja. Mnogi su me pitali pa što ja tamo (tu) radim? Duga priča!
Alkoholizam u Međimurju?
– Veliki problem. Po meni je to najveći javnozdravstveni problem u našoj sredini. Zanemaren i podcjenjen. Ne samo da se radi o ovisnosti već alkohol kao čimbenik značajno utječe na razvoj, uzrok i posljedice (ishod) raznih, po život opasnih, bolesti kao što su kardiovaskularne, cerebrovaskularne bolesti i karcinomi.
Alkohol u tim bolestima je jedan od važnih čimbenika rizika koji se nevjerojatno puno zanemaruje. Upravo spomenute bolesti se u Međimurju javljaju iznad hrvastkog prosjeka. Uz navedeno, svakako treba spomenuti i stopu suicida, koja je također u Međimurju iznad hrvatskog i europskog prosjeka, a alkohol kao kofaktor igra značajnu i negativnu ulogu!
Ljudi dragovoljno ili pod “moram” dolaze k vama na liječenje?
– To zacijelo nije dovoljno. Ljudi uglavnom dolaze nakon velikog i dugotrajnog nagovaranja, uvjeravanja, obitelji i sredine u kojoj rade i žive. To obično traje jako dugo jer čovjek teško prihvaća činjenicu da je problem pijenja kod njega velik i značajan, jer, eto, “svi piju” pa kako to da su sada “svi navalili” na njega! Pa “što oni imaju protiv njega”…?
Kako gledate na ulogu klubova liječenih alkoholičara u Međimurju?
– Uloga im je velika, značajna i nažalost, podcijenjena. Ovi koji rade su i u Hrvatskoj prepoznati kao vrlo angažirani i stručno vođeni, rekao bih uzorni. Nažalost, često se na KLA u sredinama u kojima djeluju gleda kao na “čudnu sektu” koja djeluje u njihovoj sredini koja “normalno” pije, pa što “oni” imaju protiv toga da drugi piju?!
Naime, većina ljudi ne vidi problem pijenja kao veliki problem. Većina ljudi misli da je priča o štenosti i opasnosti pijenja alkoholnih pića pretjerana. Na žalost, nije! Samo postojanja KLA uznemiruje našu “nečistu” savjest! KLA su nezamjenjiva karika u procesu liječenja ovisnosti o alkoholu. Osobno bih volio da se obiteljski doktori, psiholozi, socijalni radnici i medicinske sestre više angažiraju u radu KLA. S obzirom da je alkoholizam veliki javnozdravstveni problem mislim da su navedene profesije premalo zastupljenje u radu KLA.
Je li je njihov broj dostatan?
– Njihov broj je u svakom slučaju nedostatan s obzirom na razmjer i značajnost problema.
Liječenje od ovisnosti o alkoholu nema kraja?
– Ima kraja. Ima puno dobrih rezultata, ima puno ljudi koji su se izliječili, koji su promijenili svoje živote, koji su spasili i sebe i svoje obitelji. No, kao i u životu, ako se problem zanemari, lako se ponovno vratiti u svijet ovisnosti. Recidivi su česti. Zbog toga treba stalno ustrajati na procesu liječenja.
Koliko godišnje kroz vaš odjel prođe alkoholičara?
– Nismo radili brojčane pokazatelje apsolutnog broja alkoholičara, ali vam mogu reći da je trećina svih hospitaliziranih na Psihijatrijskom odjelu alkoholičari. Brojni alkoholičari se liječe na kirurškom i internističkom odjelu zbog komplikacija koje nastaju na brojnim organima uslijed pijenja alkohola. Nažalost, takvi niti ne uđu u statistike alkoholičara jer se statistika vodi prema drugoj bolesti u čijoj se podlozi skriva alkoholizam.
U prosjeku u bolnici ostaju?
– Od 2-6 tjedana ako su motivirani za liječenje. Nažalost, mnogi alkoholičari brzo odlaze s liječenja jer minoriziraju svoje probleme i prema njemu nisu kritični.
Što radite s recidivistima?
– Nastavljamo ih liječiti. Radi se na motivaciji, edukaciji, psiho i socioterapijskom pristupu kojim osnažujemo osobu da uspsotavi apstinenciju i ne samo to, nego da promijeni i puno drugih elemenata u životu koji su možda i bili generatori alkoholizma.
Partnerska i obiteljska sistemska terapija se nameće kao važna terapija, nažalost se često ne uspije primjeniti jer počesto članovi obitelji misle da je to problem pojedinca, a ne obitelji. No, obitelj je neizostavni fakotor u liječenju ovisnika.
Zbog čega se on pojavljuje?
– Brojni faktori pogoduju recidivizmu. Socijalni faktori-sredina koja pije, generira recidivizam. Obitelj se također treba mijenjati kada se kod bolesnika uspostavlja apstinencija. Vrlo složene promjene se događaju u obitelji alkohličara. Obitelj pati, trpi, česta su i nasilja u obitelji alkoholičara. Obitelj se najprije “prilagodi” na nečije pijenje pa je jako važno da se i obitelj počne mijenjati kada bolesnik prestaje piti.
Nažalost, obitelj, a i sam alkoholičar, se počesto ponaša isto premda čovjek prestaje piti, pa se lažno stječe dojam, da je isto “pio-nepio”, isto ti se “piše”. Poznati su mehanizmi i faze kroz koje prolazi obitelj alkoholičara. Zbog navedenog je jako važno raditi s obitelji kroz obiteljsku psihoterapiju i kroz rad u KLA u čijoj osnovi i jest obiteljski pristup. Bez toga recidivizam je “zagarantiran”!
Nešto o kulturi pijenja?
– U posljednjen vrijeme se podosta radi na propagaciji kulture pijenja osobito kod naših vinara. Povećava se kvaliteta i pomovira se jedan kulturniji odnos prema pićima, pa sam počesto i osobno bio prisutan na mjestima gdje se ljudima govorilo da se “to” ne pije “onako” (ispija) nego drugačije, malo i određenim respektom.
Nažalost, naši ljudi piju vino, pivo radi žeđi, a žeđ se utažuje vodom. Ono što bih htio naglasiti, a dio je naše kulture tj. nekulture pijenja, je način na koji se ljudima stalno “natače” i tjera ih se da piju i više nego bi sami htjeli. To stalno nagovaranje da se “ispije” čaša da bi se “natočila” druga, a ta navada se smatra domaćinskom, prijateljskom, bitno doprinosi pijenju preko mjere.
Pa poznata “putna” ili “putnička” čaša, kao znak dobre volje, je također značajni generator prekomjernog pijenja i nekulture pijenja, premda naši ljudi misle potpuno drugačije, jer su i njih tako učili naši stari.
Ovisnosti kod mladih?
– Značajan i zanemaren problem. Kao što sam rekao, mlade se upravo uči kako se trebaju ponašati, a opijanja vikendom su se nekako uvriježila kao pojava koja se podrazumijeva i mnogi u tome vide znak odrastanja, a ne vrlo opasan i ponekad fatalan način ponašanja. U opitim stanjima čovjek je nekritičan, poduzima aktivnosti koje su vrlo opasne i fatalne, jer im alkohol daje lažni osjećaj sigurnosti i moći, a to može mnoge obitelji zaviti u crno.
Tko je tome ‘kum’?
– Nažalost, alkohol počinje ovladavati čovjekom, a trebalo bi biti obrnuto.
Kako ih izvući iz toga pakla?
– Iz ovoga što sam već rekao, jasno je da smo svi odgovorni za probleme mladih pa i pogledu njihova odnosa prema pijenju. Mlade generacije uče od odraslih, oponašaju ih pa i u situacijma kada se kao ponašaju suprotno od njih.
Vaša poruka njima?
– Alkohol nije “cool”!
A vaš privatni život?
– Imam obitelj, djecu, trudim se biti dobar otac i suprug. Vjerojatno mi to dijelom uspijeva. Svi se pomalo žale da bi mogao i bolje i više. Uvijek ima mjesta za bolje. Podosta vremena provodim na poslu tako da mi za privatnost manjka vremena. No, osjećaj manjka vremena je vjerojatno posljedica toga što mi je taj privatni život najvažniji, a kako je privatan, o njemu puno niti ne pričam osim svojim članovima obitelji.
Djeca u školi, supruga i ja na poslu, jedva čekamo slobodno vrijeme, vikend, ljeto da budemo zajedno. Ljetujemo malo u Imotskom, mom rodnom gradu gdje imam obiteljsku kuću, malo u Istri gdje supruga ima obiteljsku kuću. Kada smo zajedno svugdje nam je lijepo. Hvala Bogu!
Hobi?
– Nemam neki hobi. Naime, sve mi je hobi. Ja cijeli život shvaćam kao hobi.
Kada i kako ste došli u Međimurje?
– Prije 30 godina sam došao u Međimurje. Za poslom, dakako. Javio se na natječaj za stažiranje. Javio se, primili me i…
Ostali ste ovdje. Što Vas je za Međimurje “prikovalo”?
– Kako i zašto sam ostao u situaciji kada su mnogi doktori, pa i Međimurci, napustili Međimurje? Zavolio sam ovaj kraj, ove ljude. Prvi dan u Čakovcu, sunčan, vruć, ljetni dan, stojim ja pokraj sata okrnut prema jugu i osjetih miris mediterana. Odem do kavane, na terasi popijem kavu i jedno osvežavajuće piće, da ga sad ne reklamiram, i kažem sebi da ću tu ostati!
Bilo je “dobrih” prilika da odem, bilo je jako puno razloga da odem, ali se nisam dao. Vjerojatno sam opet zakomplicirao i izabrao teži put. Kada komuniciram s Međimurcima oni me često upozoravaju kako je ovo mala i “neprespektivna” sredina, pa ih ja nerijetko tješim da nije baš tako. Pa tko je onda veći Međimurec?
No, mnogi misle: “lako tebi”! Pa i je! Ja se borim da mi bude lako! Pokušvam i druge učiti, ali mi uglavnom ne uspijeva jer me stalno kritiziraju sintagmom “Život je težak”! Ovdje su mi se rodila djeca, ovdje sam upoznao jednu lijepu, pametnu i vrijednu Međimurku. Što čovjeku više treba?
Međimurci kao ljudi?
– Ja Međimurce doživljavam kao mediteranske “germane”. Radišni, uporni i ponosni! Vole rad i veselje. Vole se pokazati, kao da su iz Splita, i iskazati. Široke ruke i šparni. Puno bi cijela Hrvatska mogla naučiti od Međimurja i Međimuraca. Ja sam također puno naučio u Međimurju. No, mišljenja sam da može i treba bolje.
Iza lijepih i velebnih fasada prosječan i mali čovjek živi teško, plaće u Međimurju su na samom dnu plaća u Hrvatskoj. To svakako treba promijeniti. Međimurje mora biti mjesto lijepog života za sve njegove stanovnike. Meni je lijepo, ne i lako, ali svakodnevno se suočavam sa životnim sudbinama brojnih Međimuraca koji su došli do dna. Dok se to ne promijeni ni ja, ni nitko od nas ne može mirno spavati.
Vaši poslovni planovi i želje?
– Želja mi je da Međimurje konačno dobije psihijatrijski odjel kakav Međimurci zaslužuju. Naime, prostor u kojem se ljudi liječe je kod nas nedopustivo loš. Nije na ponos Međimuraca, ljudi koji su izgradili mnoge zgrade diljem svijeta. Mene je sramota u kakvim prostorima radim i u kakvim se prostorima liječe Međimurci.
Moje kolege i cjelokupno osoblje odjela se trude da taj dojam derutnosti ne utječe negativno na stručni rad. Sadašnji ravnatelj dr. Grudić je poduzeo značajne korake da se taj problem konačno riješi. Želim mu da uspije!
Mi se pridružujemo željama našeg sugovornika kao i svih njegovih suradnika.
