Ljubitelji nogometa se Vjerana Grabanta još uvijek dobro sjećaju. On je Međimurac iz Čehovca, ali je većinu života proveo u Varaždinu.
Perspektivni nogometaš igrao je u Prvoj hrvatskoj ligi, ali i u Austriji. Vrhunac karijere je doživio na najjačem klupskom turniru na svijetu za igrače do 21. godine u Viareggiu, Copa Carnevale.
Varteks je u finalu igrao 1999. godine, kad su turnir otvorili Rui Costa i Alessandro Nesta. Utakmicu od Milana su izgubili, ali je varaždinski klub do danas ostao jedina hrvatska momčad koja je ikada igrala u finalu ovog prestižnog natjecanja.
Nogometna karijera
Jedan hrvatski nogometaš izazvao je osobitu pozornost medija. Mladi Vjeran Grabant došao je kao napadač, a otišao kao najperspektivniji mladi stoper na svijetu, kako su pisali mediji.
Zvonimir Boban i Franco Baressi su ga u Sportskim novostima istaknuli kao jednog od najboljih igrača turnira.
‘Tad je bilo pravo vrijeme za postići više u nogometu, ali… – drukčija su bila vremena’.
‘Nismo bili u Europskoj uniji, a klubovi su smjeli dovesti tri stranca. Da je tad bilo kao danas, sigurno bih igrao vani. S 18 godina sam mogao igrati za drugu momčad Udinesea, ali, eto, nisam’, sjeća se Vjeran Grabant.
I ljubav je tu odigrala svoje. Tada žena, danas supruga je studirala u Zagrebu pa je zbog ljubavi Vjeran bio češće u Zagrebu nego na treninzima.
U to je vrijeme i raskinuo ugovor s Varteksom. Igrao je u Međimurju i sa suigračima ostvario plasman u drugu ligu, za plaću je otišao igrati u austrijske niže lige.
Nikad nije bio sličan svojim klupskim kolegama. ‘Bio sam nemirniji duh. Dečki su se skroz posvetili nogometu, a ja sam bio hipik i slušao žestoki rock. Bavio sam se i amaterskim slikarstvom. Kako bih što zaradio, tako sam i trošio’, priča.
Okretanje k vjeri
S prestankom sportskog života je počeo nadoknađivati propušteno. Puno je izlazio, znao je popiti, živio je, kako veli, rock and roll. U jednom trenutku su on i djevojka shvatili da su došli do ruba.
‘Put je imao dva smjera. Ili ćemo pasti u provaliju ili totalno promijeniti život. Otišli smo na duhovnu obnovu patera Zvjezdana Linića i promijenili život naglavačke. Počeo je život bez poroka, okrenut vjeri i zajedničkoj molitvi’, kaže.
Dogodilo mu se ono od čega strepi svaki par: supruga je imala dva spontana pobačaja.
U to je vrijeme je jednom tjedno dlazio na klanjanje kod varaždinskih Uršulinki. ‘Jednom sam osjetio blizinu Boga i čuo unutarnji glas koji mi je rekao što bih trebao raditi. A to je boriti se za nerođene’, kaže.
Kao obraćenik je došao u kontakt s paterom Markom Kornelijem Glogovićem, koji je aktivan u borbi za nerođene i osnivač je prve hrvatske udruge Betlehem. Jedno se poklopilo s drugim, u Varaždinu se prije 2,5 godina osnivao Betlehem i Vjeran je postao predsjednik.
‘Nitko ne može znati što proživljavaju ljudi koji ostanu bez djeteta, osobito kad je to njihovom vlastitom odlukom. To je teška duhovna bitka. Jer pobačaj nije kontracepcija, život je već začet.
Ljudi ne žele razmišljati o tome, žene odu na abortus, a onda se nerijetko pojavi velika grižnja savjesti. Tad zovu nas i razgovaramo s njima. Spajamo ih s drugim ženama koje su prošle isto iskustvo. Neke od njih se uključuju i u Udrugu’, govori Vjeran Grabant.
On danas, s 38 godina, s nogometom više nema ništa. Ali odricanje i žrtva kojima se, veli, naučio u nogometu, dobro su mu došle. Jer vjera i aktivizam traže baš te osobine, piše Regionalni.com.