Zadnji trzaji zime, oštre i hladne, stišavaju se kao vatra u starinskoj peći. Još poneka žeravica, skrivena u pepelu, nikako da se ugasi, ali tako je to od pamtivijeka. Iz nečega opet mora niknuti žar, da bi se, kad uhvati malo zraka, rasplamsalo ponovo u plamen…
Tako i svaki život ima svoje proljeće. Tako i svako novo proljeće započinje životom. Budimo se… Kao pčele, kao tratinčice u travi, kao sunce, kao malo dijete, kao mali zeleni listići na drveću, kao lagani koraci u praskozorje…
Hladne dane okovane zidovima rušimo i puštamo sunce da učini svoje. Započinju proljetni dani. Što to znači, osim što se priroda budi i što je još jedna zima iza nas? To znači da smo zasigurno izdvojili poneku zimsku večer ili večeri, trenutke pred san i napravili analizu jedne epizode života i škicnuli usput mislima na neke detalje cijele životne serije.
Što dalje? E, to je ono što je uslijedilo poslije inventure. Imamo li plan za proljeće? Čemu se nadamo u narednim mjesecima, pa sve do kraja godine? Ako smo imalo planirali, maštali, slagali kockice, dobro je. Zaista dobro. Znači da samim tim, razmišljanje je obuhvatilo i našu intimu.
Ja sam bila radoznala, pa sam i nehotice, u razgovoru tijekom zime, onako usput o tome priupitala ljude s kojima sam razgovarala. Kroz šalu, svima sam postavila isto pitanje. Imaš li ili imate li plan, između ostalog za godinu koja je započela? Za proljeće, ljeto, plan za sebe, za djecu, za prostor u kojem boravite, za ljubav, novac…
Bilo je odgovora, različitih i realnih, smiješnih i površnih, ali samo me jedan, onako dublje zaintrigirao. Ali prvo da vam ispričam nekoliko drugih. U trgovini, jedna žena na blagajni, jako se ljutila što je za neki pregled u bolnici naručena tek krajem lipnja. Potom bi lakši operativni zahvat, prema njezinim riječima, eventualno obavila nakon godišnjih odmora. Drugo me ništa ne zanima, samo da se toga jednom riješim, odmahnula je rukom.
Dvoje djece mojih poznanika, inače blizanci, završili su fakultet i jedan od njih namjerava se vjenčati sa Irkinjom. Traje ta ljubav već dvije godine, otkako su njih dvojica tjedan dana boravili u Irskoj. Internet je učinio svoje i dalje se ljubav očuvala. Kako je njegova ženskica pametna i zna valjda da se u većini slučajeva blizanci teško odvajaju jedan od drugoga, Irska će postati domovina njih obojice. Ona već radi, pa za školovane ljude ne bi smjelo biti problema. Roditelji će ostati sami.
Problem ima jedan čovjek kojega poznajem iz viđenja i u svojim pedesetima je ostao bez posla. Zahvalan je svim svecima i njihovom gazdi što mu majku drži na životu i što se krpaju njezinom mirovinom nekako od prvog do prvog. On je prestao pratiti aktualna događanja i rekao da se odrekao kupovanja novina do daljnjega. Uštedi od tog odricanja za eventualnu kavu, a majci samo kratke jutarnje vijesti prepriča svojim sočnim rječnikom kojega je dijelom naučio od onih koje je zadesila slična ili neka drugačija sudbina. Jednom je vrlo tiho priznao svom društvu, a oči su mu zasjale. Što ću ja, kad majka umre? Ne pada mi na pamet nikakav plan…
Moja školska prijateljica je odabrala također svoj put. Imala je muža, s kojim se rastala i vrlo bistre glave, nedostatak novca natjerao ju je na ozbiljan životni preokret. Počela je ljubakati sa biznismenom i zbog svojega plana nimalo je nije pekla savjest. Oduvijek je bila takva.
Vrlo optimistična, sa pedeset godina je izjavila: Daš se jednome kojega ne podnosiš i koji nema novaca ili drugome kojega ne podnosiš, a ima love i ne brineš za budućnost, velika je razlika. Pa danas rastava nije špansko selo, ne? A ni ljubavnica ne zna biti svaka. Zar nisam u pravu? Treba znati čopiti pravoga. Namignula je na odlasku.
Bilo je još sudbinskih zimsko – proljetnih planova u prolazu, ali mene je dirnuo jedan od nepoznate starice o kojoj mi je pričala teta. Posjetila sam ih u domu za starije osobe. Cimerice. Rekla je ovako.
– Dijete moje, živjela sam onako kako je to obitelj i tradicija zahtijevala. Živjela sam po normama društva u kojemu sam niknula. Udala sam se za muškarca kojega nisam voljela. Djeca su otišla svojim putem. Na glavu nikada nisam stavila šešir, a mogla sam kupiti najskuplji u trgovini. Tako sam ga žarko željela nositi. Bojala sam se što će ljudi reći.
Novac je ponekad sve. Ponekad u najdragocjenijim situacijama ne znači ništa. Ne možeš kupiti izgubljeno vrijeme. Ne možeš kupiti zdravlje. Ne možeš kupiti pravu ljubav. Ja sam imala sve i nisam imala ništa. Željela sam samo jedno. Sresti tog čovjeka još jednom.
Kad se moj voljeni muškarac iznenada pojavio, prošle zime, već smo oboje bili sijedi. Sreli smo se u ovome domu. Samo sam dva mjeseca imala priliku sjediti kraj njegovog kreveta. Prepoznao me, ruka mu je stezala moju, ali…
Moj plan svake zime od moje mladosti bio je jednak. Sresti ga još samo jednom. Nisam ni slutila da će se taj plan nastaviti i nakon što je, u mukama, umro. Dakle, dijete moje. Ja imam veliki plan za ovo proljeće. Sresti ga još samo jednom.
