Nastavljajući naše priče iz bolnice ovoga puta smo uvažili prijedlog jedne trudnice da zakucamo na vrata rodilišta čakovečke Županijske bolnice gdje smo potražili Karmen Cecarko Vidović bacc.obs., glavnu primalju Odjela rodilišta sa rađaonicom i patologija trudnoće u Županijskoj bolnici Čakovec.
Primalje moraju biti vješte u komunikaciji, stručne te pune ljubavi prema svom poslu. Karmen je jedna od onih koja svakodnevno svjedoči najljepšim trenucima u životu jedne obitelji – dolasku djeteta na svijet. Ti lijepi trenuci ne događaju se samo njima.
– Nešto najljepše što mogu izdvojiti iz svog iskustva je kad me žena u bolovima grli, kad vidim povjerenje u njezinim očima, kad znam da se cijela prepustila meni. Tad mogu reći, da smo jedno, da ćemo zajedno odraditi ovaj “posao” – rekla je naša sugovornica na upit što bi u svom poslu izdvojila kao najljepše.
A za doživjeti nešto takvo nije lako niti jednostavno. Sretnu i zadovoljnu rodilju mogu učiniti stručnjakinje, koje su poput Karmen, prošle dugi edukativni put koji nikada nema kraja. Karmen je sretna i zadovoljna u svom poslu. Da nije vjerojatno ga ne bi ni radila, vjerojatno ne bi postala onom što je danas u bolnici, ali i znatno šire. Ona je naime i izvršna direktorica Hrvatske udruge za promicanje primaljstva.
Danas joj je 40 godina u braku je sa suprugom Tomislavom. Majka je dvoje djece, sina Jakše koji će ove godine napuniti 18 i kćeri Asja koja ulazi u 15 godinu.
Zanimljiva nam se učinila njezina priča ulaska u zvanje koje danas ne bi mijenjala ni za jedno na svijetu.
– Osobno ne vjerujem u slučajnosti i često se koristim uzrečicom ‘Slučajnost je samo načinna koji Bog odlučuje ostati anoniman’. Tako sam se zaputila s majkom i tetom u Frizersku školu u Varaždin, no ‘slučajno’ sam stala kraj Medicinske, koja nam je bila usput. Majka je oduvijek htjela da budem farmaceut. Na popisu za prijem je stajao naslov PRIMALJA.
Tad sam prvi put čula tu riječ. Pitala sam, koje je to zanimanje? Teta mi je rekla “Babica, ona ti je kod poroda”. Isti tren, odlučila sam zadnju svjedodžbu predati tu. To je bila moja “slučajna” odluka – kazala je o počecima, a potom dodala:
– Srednju školu pohađala sam u Varaždinu, gdje sam obavljala i praktični dio. Tadašnja mentorica mi je bila prvostupnica primaljstva Erika Spirić, koja mi je i danas veliki uzor, muza, kolegica i na kraju moja prijateljica. Početkom 80-ih godina zatvorila se mogućnost doškolovanja primalja na višoj razini pa sam počela 1995. godine raditi kao primalja sa srednjom stručnom spremom.
2007. otvara se na Medicinskom fakultetu u Rijeci dodiplomski studij primaljstva koji sam upisala 2010. godine. Međutim i prije toga redovito sam posjećivala primaljske kongrese s međunarodnim sudjelovanjem te bila aktivna članica Hrvatske udruge za promicanje primaljstva. 2009. godine, otvara se Hrvatska komora primalja, gdje sam postala članica Vijeća iste i predsjednica Područnog vijeća Međimurske županije.
Prošle godine, na godišnjoj skupštini Hrvatske udruge za promicanje primaljstva, izabrana sam za izvršnu direktoricu iste – rekla je te ponosno i istaknula kako u Rijeci očekuje skoro otvaranje magisterija primaljstva na koji planira.
U razgovoru ste nam rekli kako ste porodili svega dvoje djece. Hoćete nam to pobliže pojasniti?
– Često svim primaljama postavljaju pitanja “Koliko djece si porodila?”… da, ja osobno sam porodila dvoje djece, a oni se nalaze na početku ove priče. Ostalima sam pomogla doći na svijet, pomogla sam njihovim majkama da porode svoju djecu. Dakle, mi primalje PRIMAMO prve u ruke djecu, koju majka porodi. Porađa se majka, mi djecu dočekujemo.
I dolazi prva asistencija kod poroda, utisci, osjećaj?
– Kao i svaka primalja, naravno da i ja pamtim prvi porod, kod kojeg sam prisustvovala. Ali, to se ne može opisati riječima. Kada nakon bolova i grčenja vidite snagu žene kada rađa i nakon toga ugleda svoje dijete i sve u trenu nestane… tuga, bol. U jednoj sekundi sve se pretvara u neizrecivu radost i sreću. Kako za majku, tako i za primalju.
Kako na primalju utječe osjećaj prvog dječjeg plača, držati u ruci ‘novi život’?
– Neopisiv je osjećaj ugledati prvi udah u životu i prvi držati u ruci novi život. To je jedini trenutak u životu, gdje se majka smije, kad njezino dijete plače. 2014. godine, prisustvovala sam Svjetskom kongresu primalja u Pragu gdje sam upamtila riječi jedne primalje čija je religija Budizam.
Naime, oni vjeruju, kako nas na drugom svijetu dočeka neka osoba, koja nas upozorava na pogreške iz prošlog života, međutim vjeruje se da je isto tako odabrano, odnosno da mi sami biramo primalju koja će nas dočekati kad ponovno dolazimo na ovaj svijet. Pa tako poprimamo i dio energije i duha od te primalje.
Zato nastojim, uvijek biti nasmijana i vedra kod svakog poroda. Ako me već to novorođenče odabralo, ne šteti da vidi nasmijanu i vedru osobu koja ga prva prima.
Vaše samopouzdanje s godinama je raslo?
– Samopouzdanje raste samom edukacijom i osmijehom netom porođenih žena. Kada te žena nakon poroda zagrli i kaže HVALA, VI STE MOJ ANĐEO! Mislim, da tu nema većeg vjetra u leđa. Da postanemo još bolje i još kvalitetnije primalje, a samim time i osobe.
Tko po Vama može postati primaljom?
– Svaka primalja mora posjedovati ruke dame, oko sokolovo i srce lava. Uz sve to mnogo strpljenja i empatije. Ukoliko to osoba ima, može postati primalja. Svaka primalja prvo mora raditi na sebi, na svom vlastitom razvoju i kada postane dobar čovjek, tek tada znaš da si dobra primalja i da to nije zanimanje, nego poziv.
Riječ dvije o očevima, članovima obitelji kod poroda. Pozitivnosti i eventualne negativnosti?
– U Čakovcu pri samom porodu može prisustvovati bilo koja bliska osoba rodilje. Može biti otac djeteta, prijateljica, majka ili netko treći. Može prisustvovati samo jedna osoba, koju rodilja odabere. Pratnja rodilji, mora biti spremna učestvovati u trudovima, pomagati rodilji i biti joj velika podrška. U protivnom, često nailazimo na negativne reakcije. Od nestrpljivosti, što zna biti i sjedenje pratnje i preko 12 sati uz rodilju, nervoze, a također i do gubitka svijesti ljudi iz pratnje.
Prvorotkinje – strah ili nešto drugo?
– Prvorotkinje dolaze ‘educirane’ putem interneta, prijateljica i časopisa. Međutim, razlikuje se i kod jedne žene porod od poroda, a kamo li od žene do žene.
Danas one dolaze educirane na porod. Kako to ostvarujete?
– U Županijskoj bolnici Čakovec, mjesečno se održavaju trudnički tečajevi, gdje se može puno toga naučiti i proći kroz rađaonicu. Gdje ne mogu buduće rodilje pokupiti krive informacije. Također postoji u gradu Čakovcu udruga Maja-majčinstvo je avantura, gdje također prolaze kroz pet ciklusa samih radionica u trudnoći oba partnera. Prvorotkinje dolaze samopouzdanije, višerotke dolaze nekako preplašenije, jer znaju što ih čeka.
Rađaonica bez straha – da li je to budućnost?
– Rađaonica bez straha postoji ukoliko je žena dobro pripremljena. Primalje uvelike doprinose tome, a to je komunikacija. U porodu mora biti obostrano povjerenje i obostrano strpljenje, s puno komunikacije i znanja
Koliko primalje utječu u suzbijanju straha?
– To se može postići samo s puno edukacije, čitanjem stručne literature, odlaskom na stručne edukacije, simpozije, kongrese. Naravno i prakticiranjem istog.
Kongresi, iskustva…
– Kongresi se održavaju redovito u Hrvatskoj svake godine. A i sama edukacija jednom mjesečno u Županijskoj bolnici Čakovec, kao i u svim gradovima Hrvatske. 5. svibnja je Međunarodni dan primalja, pa tako organiziramo uvijek nešto i za buduće roditelje i za primalje. Prošle godine u Hrvatskoj, obilježeno je tako da su rodilišta imala ‘Dan otvorenih vrata’, gdje su budući roditelji mogli pogledati rađaonicu i rodilište te upoznati primalje.
Što još spomenuti našim čitateljima, budućim majkama?
– Na kraju ovog razgovora poručila bih svim budućim majkama, da upamte i cijelu trudnoću ponavljaju poznatu uzrečicu “Postoji tajna u našoj kulturi! Tajna nije u tome da je porod težak, nego da su žene snažne” (Laura Stanoe Harm).
Ima li ljepše poruke?
