Vjeran Simunić nije ni najbolji ni najtrofejniji trener na svijetu, no ipak je po nečemu jedinstven, vjerojatno i svjetski raritet – četiri puta u istom je tjednu vodio momčadi na dva različita kontinenta. Nakon Čakovca preuzeo je East Riffu u Bahreinu, nakon Imotskog DPMM iz Bruneja, nakon Međimurja vijetnamski Ho Chi Minh, a nakon Segeste malezijski Perak.
Popis klubova u kojima je Vjeran Simunić radio doista je impresivan, u 23 sezone vodio je Lipik, Čazmatrans, Čakovec, East Riffa Club, Split, Mosor, Uskok, Slavonac – Stari Perkovci, Mladost Zabok, Posušje, Zrinjski, Hrvatski dragovoljac, Kamen-Ingrad, Zadar, Cibalia Vinkovci, Segesta, Čelik, Trnje, Marsonia, Dugopolje, Imotski, DPMM – Brunei, Međimurje, Ho Chi Minh, Val, Perak i Sabah.
U neke se vraćao i više puta, uglavnom kako bi ih spašavao, no nikad se nije vratio u svoj Hajduku, klubu u kome je ponikao i odrastao, bio dio najtrofejnije, zlatne generacije ’70-ih godina prošlog stoljeća. Otišao je 1975. i nije se vratio.
– Sigurno da mi je uvijek bila i još uvijek je želja voditi neki jači klub, a ne se stalno patiti u borbi za opstanak, no Hajduk je ipak Hajduk. Iako imam 63 godine i jako puno iskustva, svjestan sam da ne mogu baš svi dobiti priliku voditi Hajduk. Iako se to po ovome što se zadnjih godina događa i ne bi baš moglo reći. Teško je to gledati nama koji smo odrastali uz veliki Hajduk. Ja sam na Stari plac stigao 1962., prošao sve, od najmlađih uzrasta do seniora i trofeja. I navikao na pobjede. Čak i kad smo imali loše momčadi, nikad kući nismo gubili. I uvijek je bilo pritiska. Kad dobiješ, nose te na rukama, kad odigraš remi, ili ne daj Bože izgubiš, ne izlaziš iz kuće – kaže Simunić, koji je prije par dana prihvatio poziv u pomoć iz Imotskog.
Trener mora raditi da bi bio u formi, baš kao što igrač mora igrati. Bez obzira gdje – tvrdi.
A on je radio doista svugdje, ali uglavnom u ‘toplijim’ krajevima.
– Nakon što sam vodio Bahrein, svidjelo mi se, bilo je lijepo i toplo, baš kao i u Bruneima, Vijetnamu i Maleziji. Ljeti sam radio u Hrvatskoj, a onda bi našu zimu ‘zamijenio’ za ljeto u toplijim krajevima. Uglavnom bliže Ekvatoru, gdje je temperatura zimi između 28 – 32 C.
– To je lijep život. Osam godina sam tako uživao u ljetu i kratkim rukavima – smije se Simunić i dodaje:
Svjestan sam da se bliži kraj karijere. Sve teže podnosim odlaske i udaljenost od obitelji, iako mi često dolaze u posjete. Nedostaju mi i Hajduk, i prijatelji, malo pancete, čaša vina, balote… No ipak, ne bih odbio ponudu nekoga kluba iz Indonezije ili Tajlanda. Poznajem njihove lige, lijepo se živi, stadioni su puni i to bi mi baš bio izazov. A ja sam trener izazova, pali me adrenalin punih tribina, stalno sam uz aut liniju i ‘igram’ s igračima.
A kako je moguće danas voditi momčad u Hrvatskoj, a sutra u Vijetnamu, Simuniću nije teško objasniti.
– Moj je kufer uvijek spreman i nikad duže od mjesec dana nisam bio bez kluba. Po prirodi sam prilagodljiv, lako se adaptiram na sredinu, imam dosta iskustva koje mi pomaže da brzo snimim nove igrače, klub, protivnike, ligu, dobro govorim engleski jezik…
Simunić je svjetski putnik od davnih dana, još od kad je prije 40 godina otišao u Lisabon, potom i u Japan…
– To su bila druga vremena, kad sam Krešu Ćosića čekao na aerodromu da uzmem novine i vidim što se događa kod nas. Danas je sve lakše, svako jutro čitam naše novine putem interneta, slušam naše radio postaje, pratim sve klubove od 1.- 4. lige, sve igrače… Umrežen sam na društvenim mrežama sa svima, i gotovo da nema razlike, sve mi je dostupno kao da sam kući. Svijet je globalno selo, samo treba pratiti trendove i tehnologiju. Prije sam do Japana letio preko pola svijeta, danas uz jedno presjedanje stigneš bilo gdje.
Split je, naravno, bez konkurencije za Simunića grad broj jedna na svijetu. A iza Splita…
– Bruneji su prekrasni, slični su Dalmaciji, a iznimno bogata država. Ima ih malo, leže na nafti, vladajući su svima osigurali lagodan, gotovo besplatan život, a oni plivaju u bogatstvu. I to se vidi na svakom koraku. Lijepo je i u Bahreinu, samo su tamo problem vrućine… No na sve se čovjek navikne, pa i na termine treninga koji se određuju po terminima kad gazda može doći gledati treninge, ha, ha, ha…
Zanimljiva je i galerija predsjednika za koje je Simunić radio.
– Stjepan Spajić, Reno Sinovčić, Vlado Zec, Dragan Marić… Osim Mamića sve sam prošao, a i njega znam od ’76 kad sam branio u Zagrebu, dok još nije bio ni blizu ovoga što je danas ha, ha, ha… Mogao bih knjigu napisati, bila bi jako zanimljiva. Tko zna, možda je i napišem jednom kad odem u mirovinu…
Otkrio nam je i kako je ostao bez svog prepoznatljivog brka.
– Igrači su tražili da nešto žrtvujem ako uzmemo Singapurcima trofej i donesemo ga na Bruneje. Obećao sam obrijati brkove i više ih nisam puštao. Uvijek sam imao sjajnu atmosferu u svlačionici, palio igrače… Tako sam se u Zadru okupao u hladnom moru nakon što smo osigurali opstanak…
U trenutku dok ovo pišemo, Vjeran Simunić je trener Imotskoga, no s njim se nikad ne zna, dok tekst dođe do vas, možda će već biti na drugom kraju svijeta, u nekoj novoj ligi, s nekim novim izazovima pred sobom, pišu 24sata.hr. Ne bi mu bio prvi put…
