Internet je u posljednjih nekoliko godina dostupan gotovo svakome djetetu u Hrvatskoj, bilo putem mobilnih telefona ili računala. Nerijetko djeca osnovnoškolske i srednjoškolske dobi na internetu provode i po nekoliko sati dnevno i to na društvenim mrežama, forumima ili pak u pregledavanju raznih internetskih portala.
Susreću se s medijskim sadržajima koji nisu uvijek prikladni za njihovu dob, ali ipak postupno razvijaju svoju medijsku i digitalnu pismenost.
Medijska i digitalna pismenost danas su usko vezane jedna uz drugu
Medijska pismenost podrazumijeva sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija, dok je prema hrvatskom Nacionalnom okvirnom kurikulumu digitalna pismenost jednaka digitalnoj kompetenciji, odnosno osposobljenosti za sigurnu i kritičku upotrebu informacijsko-komunikacijske tehnologije za rad u osobnom i društvenom životu te u komunikaciji.
Kada je riječ o elektroničkim medijima, medijska i digitalna pismenost usko su vezane jedna uz drugu.
Dijete koje provodi vrijeme na internetu, treba znati kako se odnositi prema drugim korisnicima interneta, kako komunicirati s njima, kako vrednovati dobivene poruke putem elektroničkih medija, a jednako tako treba biti osposobljeno za upotrebu informacijsko-komunikacijske tehnologije.
Pritom je najvažnije da svako dijete ostane zaštićeno, a da bi se to postiglo, važno je da i roditelji i njihova djeca budu upoznati s temom sigurnosti na internetu.
Alan Belak proveo je istraživanje o sigurnosti djece na internetu iz perspektive roditelja
Dok je pregršt istraživanja usmjereno na dječji doživljaj interneta i sigurnosti na internetu, gotovo da ne postoji ono koje bi bilo usmjereno na roditeljsko viđenje ove teme.
Tome je doskočio Alan Belak, diplomirani informatičar i učitelj mentor koji u Osnovnoj školi Goričan i Osnovnoj školi Dr. Ivana Novaka u Macincu predaje Informatiku te iza sebe ima bogato radno iskustvo.
Proveo je istraživanje o sigurnosti djece na internetu iz roditeljske perspektive na nacionalnoj razini, a na ideju je došao nakon što je prvo proveo anketu o sigurnosti na internetu među svojim učenicima u OŠ Goričan.
‘Početkom prošle godine tom su anketom bili obuhvaćeni gotovo svi učenici od četvrtog do osmog razreda naše škole. Neki odgovori su bili očekivani, no neki su nas iznenadili. Ipak, taj svojevrsni prozor u učenički doživljaj, praksu i znanja o sigurnosti na internetu obogatio je nas, nastavnike i roditelje. Ujedno je to bila prilika da se djeci putem prigodne radionice, HTML5 edu igrice na ovu temu i posebnim letkom, koji smo kreirali i koji su ponijeli kući, ukaže na pametniji i sigurniji način korištenja interneta’, pojašnjava nam Alan Belak.
Zbog uspjeha provedene ankete, tijekom jedne čakovečke šetnje rodila se ideja o tome da bi slično mogao napraviti i s istraživanjem usmjerenim na roditelje.
Uz pomoć kolega učitelja i nastavnika te medija, njegova je anketa doprijela do velikog broja roditelja na nacionalnoj razini, a rezultati su pokazali da su roditelji u određenoj mjeri upoznati s temom sigurnosti na internetu.
Svojim postupcima možemo utjecati na vlastitu sigurnost na internetu
Iako napominje da teško možemo govoriti o potpunoj zaštićenosti na internetu, Alan Belak savjetuje i roditelje i djecu da pripaze na vlastito ponašanje kada su na računalu i na internetu. Upravo to u velikoj mjeri može povećati razinu sigurnosti.
‘I djeca i odrasli trebaju redovno osvježavati operativni sustav, imati i redovito osvježavati antivirusni program te njime čistiti računalo, uključiti Vatrozid (Firewall), ne skidati sumnjive sadržaje na svoje računalo, ne ostavljati olako svoje osobne podatke po internetu, ne otvarati sumnjive poruke kao što su obavijesti o čudnim iznenadnim zgodicima u nagradnim igrama koje nikad nisu zaigrali i slično’, govori nam Alan.
Zlostavljanje na internetu (tzv. cyberbulling) posebna je tema koja je s razvojem društvenih mreža dosegla novi nivo u posljednjih nekoliko godina. Bilo da je riječ o zadirkivanju djece iz razreda ili nepoznatim osobama, važno je na vrijeme prepoznati nasilnike i pravilno reagirati.
‘Vrijeđa li tko djecu, najbolje je izbjeći daljnju komunikaciju jer time napadač ostaje uskraćen za ono što je želio, a to je doprijeti do svoje žrtve. Nipošto nije rješenje uzvraćati vrijeđanjem. Ako se vrijeđanje odnosno zlostavljanje kontinuirano ponavlja, svako dijete to može i mora prijaviti roditeljima, stručnoj službi škole koju pohađa ili bilo kojem učitelju, Hrabrom telefonu, Plavom telefonu i slično’, kaže Alan.
Ono što Alan ističe jest da društvene mreže i forumi imaju opciju prijave zlostavljanja administratoru stranice koji potom poduzima odgovarajuće mjere, a telekomi imaju takozvane Abuse službe kojima se nemili događaji također mogu prijaviti.
Tijekom cijele nastavne godine Alan senziblizira svoje učenike za važnost sigurnosti na internetu
Alan kroz cijelu nastavnu godinu nastoji svojim učenicima približiti ovu tematiku koju smatra izuzetno važnom.
‘Uvijek nastojim u pozitivnom i vedrom ozračju omogućiti učenicima stjecanje znanja i životnih vrijednosti koja će im biti od velike važnosti i nakon školovanja. Čak i onim najozbiljnijim temama pristupam uz opušteni praktični rad u kojem se ne bojimo pogrešaka jer iz njih učimo. Sigurnost na internetu jedna je od takvih tema. Otvoreno raspravljamo o novostima u Hrvatskoj i svijetu te događajima iz svakodnevnog školskog i izvanškolskog života, a Internet je često dio toga’, ističe Alan.
Tijekom obilježavanja Dana sigurnijeg interneta toj se tematici pridaje posebna pozornost, a za svoje je učenike izradio i posebnu edukativnu igru koja uz zabavni segment sadrži i pitanja kroz koja učenici provjeravaju svoje znanje o sigrunosti na internetu.
Zabrana korištenja Facebooka nije rješenje
Jedno od važnih pitanja odnosi se i na društvene mreže od kojih je među mladima još uvijek najrašireniji Facebook. Iako zakonski profil na Facebooku ne smiju imati djeca mlađa od 13 godina, to se nerijetko ne poštuje.
Često djeca stvaraju i lažne profile kada im roditelji ne dopuštaju otvaranje vlastitog profila, a da bi se tomu stalo na kraj, nužna je komunikacija djeteta i roditelja.
‘Nalazi li se dijete u višim razredima osnovne škole, posebno sedmom ili osmom, te svi njegovi prijatelji imaju otvoren profil na Facebooku, roditeljska zabrana neće doprinijeti rješavanju problema. Otvori li dijete iz tog razloga lažni profil, jaz između njega i roditelja sve se više povećava. Mnogo boljim rješenjem smatram dopuštanje otvaranja djetetovog profila uz čvrsta pravila o vremenu koje će dnevno provesti na toj mreži, kojim sadržajima smije pristupaci i koje sadržaje smije postavljati’, savjetuje Alan.
Također smatra dobrom idejom zajednički periodični uvid u djetetove sadržaje s profila. Pritom ne misli, kako kaže, da roditelj treba svakodnevno neprestano kontrolirati dijete, no treba znati što dijete radi na Facebooku, s kime komunicira i kakve sadržaje čita, a sve to uz dogovor i razgovor.
‘Tako će rasti uzajamno povjerenje, a potreba roditeljskog nadzora polako će jenjavati, dijete se više neće osjećati izolirano u odnosu na svoje vršnjake, a odnos s roditeljima bitno će se poboljšati’, zaključuje Alan.
Osim kao društvena mreža za razonodu, Facebook danas služi i kao mjesto razmjene informacija, pa i stvaranja školskih grupa usmjerenih učenju te je zato iznimno važno da djeca i njhovi roditelji znaju kako izvući ono najbolje što društvene mreže i Internet u globalu nude.
Sigurnost je pritom najvažnija stavka.
