Zvijezda kultne serije ‘Alo ‘Alo!” Gordon Kaye preminuo je u 76. godini života. Vijest o smrti glumca potvrdio je njegov bivši agent, koji je otkrio da je Kaye preminuo u domu za umirovljenike u ponedjeljak ujutro, javlja Index.hr.
Kaye je glumio vlasnika kafića Renea Artoisa u hit seriji, koja je pratila živote stanovnika okupiranog francuskog mjesta koji su pružali otpor nacistima.
Stoga se Index.hr u tjednom izletu u Jugoslaviju prisjeća intervjua koji je legendarni glumac dao 1990. godine za magazin Izbor.
Listopad 1990: Naš je suradnik razgovarao s Gordenom Kayem, popularnim Reneom iz još popularnije TV-serije ‘Alo! ‘Alo!”, dok se još oporavljao od posljedica nesreće koju je doživio jednog olujnog dana u Londonu. Razgovoru su prisustvovali Edith i Albert, pa se zahvaljujući njima naš suradnik povremeno osjećao kao da sudjeluje na snimanju neke od epizoda ‘Alo! ‘Alo!”
“Jeste li sigurni da su vam namjere plemenite?”, zanimao se muški glas s druge strane telefonske žice. Prema svim logičnim ocjenama pitanje je bilo apsurdno, a osim toga nije mi se javila osoba s kojom sam prvenstveno htio razgovarati, već ovlašteni posrednik.
Odgovorio sam da su mi namjere vrlo plemenite, te da bih to bolje objasnio osobi s kojom zapravo želim razgovarati. Osoba je bila uporna: zašto ne poštujem bolesnike, zašto dolazim izdaleka, jesam li siguran da neću postavljati neugodna pitanja, zar zaista želim da se osobi s kojom želim razgovarati bitno pokvari zdravstveno stanje, da li više volim Talijane ili Engleze, pijem li vino ili whisky, ima li nešto u mom životopisu što upućuje na stanovitu sadističku crtu, da li više volim mačke ili pse…
Glas ozbiljan, pitanja nemoguća.
A onda provala smijeha.
Smijao se i moj mučitelj i još netko u njegovoj blizini. Napokon me druga osoba spasila muke i mučitelja, uzevši slušalicu. Zamolio me da mu oprostim, ali valjda sam već čuo da su Talijani nemogući i da uzimaju telefonske slušalice i onda kad pozivi nisu upućeni njima.
A eto, baš takav je bio i njegov predgovornik, osoba koja ne propušta nikakav razgovor. Talijan? Ah, onaj s perjanicom, talijanski pukovnik, vječno nasmijani ženoljubac u svim situacijama. Ah, Alberto Bertorelli. Dakle, telefonski broj koji sam pozvao nema dvojnika već čovjeka koji uvijek lako komunicira.
Smije se Gorden Kaye:
“Sva ta pitanja nemojte uzeti previše ozbiljno. Takvi su Talijani. Molim vas dođite u 18 sati, a ‘perjanica’ će vam otvoriti.”
London Bayswater. Zona u kojoj stanuju londonske “srednje klase”, kako će vam mnogi objasniti. Kuća od crvenih opeka, jednokatnica, pažljivo njegovani vrt. Iznenađuju ogromni lanci s mirtom, mediteranskim grmom, a na daščici privezanoj za drvo piše na latinskom “Myrtus communis”.
Zvonim točno u 18 sati i na vratima se pojavljuje “Talijan”. Iako je rodom iz Worcestershirea, zaista sliči na stereotipnog Talijana. Smije se i opet inzistira na pitanju volim li više vino ili whisky.
Napokon Talijanova zabava prestaje, jer se u sobi za dnevni boravak pojavljuje – također nasmiješeni – Kaye, glasoviti Rene iz ‘Alo! ‘Alo!”. Baca pogled na sat, pa se pravda da mu doktori još ne dozvoljavaju “mnogo gibanja duha”, a u takva gibanja spadaju i intervjui.
Naime, početkom svibnja ove godine, dok se automobilom vozio kući, zahvatilo ga je olujno nevrijeme, netipično za Englesku. Stablo i grana srušili su se na njegov automobil, povrijedivši mu glavu.
“Zapravo sam jedva izvukao ludu glavu”, objašnjava Rene.
Koma, dvije operacije, bolničko liječenje, pa oporavak kod kuće.
“Htio bih više razgovarati, ali mi je i to ograničeno”, dodaje kao činjenicu a vjerojatno i kao upozorenje. Zanimljivo je napomenuti da su tog dana kad ga je zadesila nesreća snimali epizodu ‘Alo! ‘Alo!” koja se događala baš u oluji, koju je engleska tajna radio stanica najavila, kako bi se u toj prirodnoj ‘zapetljanciji’ spasili engleski piloti.
Piloti, dakako, nisu bili spašeni, ali je kasnije u pravoj oluji stradao glavni junak predstave Gorden Kaye.
Ne, on neće “vječno ostati kod kuće kao neki hipohondar”, ali dosadni liječnici mu ne dozvoljavaju snimanje sve do kraja listopada. Odjednom se lupio po čelu:
“Zaboga, divno je što ste ovdje, treba mi prevodilac s vašeg jezika!”
Ispod menore (“ne, nisam Židov, ali mi je menora vrlo drag predmet estetski gledano”) na polici kamina jedno je pismo s dvjema jugoslavenskim poštanskim markama. Pismo je iz Čakovca, a potpisala ga je Marija Grabarić, koja Reneu želi sve najbolje i želi mu brzo ozdravljenje, a ispod potpisa dodala je i nekoliko stihova vrlo naivne i vrlo dirljive pjesmice, podrške bolesniku.
Preveo sam pismo i pjesmicu i vlasnik francuskog bistroa za vrijeme rata – vidljivo je dirnut.
Odmah joj je napisao odgovor od tridesetak riječi, ali sadržaj tih riječi ostaje tajna između Renea i naše Marije.
“Znate, zaista sam dirnut, jer sam iz Jugoslavije dobio dvadesetak pisama s dobrim željama”, dodaje Rene. “Zar je naša serija toliko popularna u vašoj zemlji?”
To sam mu već rekao krajem 1987., na pozornici nakon predstave u londonskom kazalištu, pa napominjem da je ‘Alo! ‘Alo!” i dalje vrlo gledana emisija u zagrebačkom televizijskom Programu plus.
“Dakle, kad će završiti drugi svjetski rat i kad će se u vašoj gostionici početi okupljati mirnija publika?” – pitam Gordena Kayea.
Kaže da je ovih dana, mada još na bolovanju, ipak snimio dvije epizode u kojima se od njega manje zahtijevalo, a trebalo je da popune novu seriju od 13 epizoda. Nastavlja:
“Mislim da će rat još potrajati. Molim vas, nama jednostavno ne dozvoljavaju da prekinemo ratno stanje. Ova serija je vrag – umrijet ću s njom. Jeremy i David (Jeremy Lloyd i David Croft – autori serije) imaju još stotine ideja. Čini se da publika jednostavno ne dozvoljava da prestanemo snimati. Svakodnevne kazališne predstave ‘Alo! ‘Alo!” u kazalištu Prince of Wales unaprijed su rasprodane za studeni i prosinac ove godine. Očito je da ljudi žele slušati o ratu samo u komičnom ključu.”
Zanimalo me ne pada li kvaliteta predstava kad je već snimljeno više od 60 epizoda. Gorden Kaye je uvjeren da broj serija nije utjecao na kvalitetu.
“Mada je u svakoj epizodi ili predstavi uvijek cio ansambl serije – ipak nema ponavljanja. Kad redovnim ljudskim situacijama dadete tipičnu dramatičnost ratne komedije imate formulu za ‘Alo! ‘Alo!” Ideologije su nebitne a tzv. situacijska komedija se preporodi neotklonjivim apsurdizmom ratnih događanja. U ratu je sve apsurdno: i rat i ljudi i svakodnevni život. Osim toga, inzistiram na mišljenju da tragedija često inspirira komediju. Ovo nije komedija u kojoj će se ljudi prepoznati kao pojedinci u ratu, ali će se prepoznati u obilju situacija koje nose čovjeka i koje nosi čovjek.”
Tako kaže Gorden Kaye.
“Znate” – u razgovor uskače Gavin Richards alias Alberto Bertorelli – “ja sam se i prije rata razlikovao od generala von Klinkerhoffena, ali ne samo zato što sam se ja davio u špagetima a on je žderao krumpir na tisuću načina. A u ratu smo zadržali i unaprijedili svoje gotovo genetske razlike: on je neetički ‘visokonosni’ kreten u stalnoj prusko-nacističkoj pozi i prozi, a ja sam talijansko seljačko spadalo, vojnički bufon koji dušu daje za svakodnevni mali teatar izgleda, ponašanja, isprazne rječitosti, sve za dobru klopu i dobru sisu.
Ja sam spreman prodati slavnu domovinu za dobro gusto žensko međunožje. Klinkerhoffen bi prodao oca i majku za unapređenje u službi. Svi smo mi svoju manijakalnost donijeli kao civilni prtljag u rat. A kakva je tek svinja nacistički šef Herr Flick. On je u svemu kapitulirao kao čovjek, pa je i seks nadzirao do strogog stranačkog rituala.
Njemu je i pimpek oruđe ideološke samozataje, pa naša jadna Kim (Kim Hartman u ulozi Helge), mada komad i po, dobiva seks samo u bolesnim nagovještajima, bez ikakve akcije. Neiskrenosti rata su klišejizirale sve osobe, ali one žive od prije.”
Ipak, toči se whisky. Izvrstan, usput rečeno. Rene najavljuje dolazak svoje Edith, supruge iz serije (Carmen Silvera). Čim je došla stala se smijati i nije prestala.
“Zamislite”, nasmijao se Rene, “dobio sam i dva pisma nekih crkvenih institucija koje zahtijevaju da se u seriji oženim za Edith, jer inače – živimo u grijehu! Uostalom, nije to jedina intervencija.”
“Kakvih još ima?” zanima me. Svakakvih, naročito u početku serije, kada je ekipa bila zasuta i pismima iz Zapadne Njemačke, uglavnom nacistički orijentiranim.
“Zamislite”, kaže Kaye, “dok su se neki bivši nacisti prepoznali u Herr Flicku, pa su čak objašnjavali da je takvo ponašanje bilo “nametnuto”, drugi su vrijeđali ekipu ‘Alo! ‘Alo!”, pa i prijetili joj.
Čak sam ja dobio dva prijeteća pisma – ali pisana istim rukopisom iz dva njemačka grada. To su neizbježni primitivci, jer jesu li Francuzi bolje prikazani, ili ona dvojica nesretnih engleskih pilota? Čak smo imali prosvjed Kraljevskog udruženja ratnih pilota veterana.
Zamjerali su nam što našu dvojicu pilota prikazujemo kao gotovo maloumne ljude, svakako osobe s niskim kvocijentom inteligencije, a takvi nisu bili piloti Royal Air Forcea.
Čudi nas što udruženje konobara i konobarica nije protestiralo zbog seksualne strasti – i računa – koje spram mene pokazuju moje konobarice, koje izvrsno glume Vicky Michelle i Sue Hodge. Ili da neko udruženje starijih osoba ne protestira zbog cinično razuzdanog ponašanja Edithine majke, koju tako divno igra Rose HilI, starica koja je mudrija od triju generacija.”
Rose HilI, staricu s puno glumljene tuge i trikova, koja u krevetu evocira i doživljava život, svi hvale. A kad smo već kod najstarijeg ešalona komedije ‘Alo! ‘Alo!” valja reći da u novoj seriji, koju naša televizija još nije otkupila, više nećemo vidjeti starca Jacka Haiga i Kennetha Seastroma, slavnog majstora prerušavanja i šivanog pogrebnika Alfonsea.
“Umrli su”, kaže Gorden Kaye, “zaboga kako ih zamijeniti?”
Gavin Richards i Carmen Silvera su otišli, pa ostajemo samo Gorden Kaye i ja. Želim i ja otići, ali me raspričani domaćin zadržava.
“Ostanite još pet minuta”, kaže mi. Čini mi se da je pogodan trenutak i za jedno možda “škakljivo” pitanje. Dakle, bi li htio komentirati pisanje o njemu u britanskoj štampi ovih dana. Rene odmah pristaje i odgovorom zadovoljava i najvreliju znatiželju.
“Dakle, u jednom londonskom tabloidu netko je napisao da sam homoseksualac, a da mene nije pitao. Sutradan, dok sam još ležao u šok sobi, taj isti novinar je prijevarom uspio ući u moju sobu, postavljajući mi pitanja koja sam napola razumio.
Naime, u stanu je sa mnom stanovao jedan mladić – bio je tri godine sa mnom – koji je poznat kao homoseksualac. Netko je to povezao i tzv. moj seksualni stav je bio prepoznat, glupo opisan i gotovo osuđen.”
Gorden Kaye govori mirno, ne uzbuđujući se. Čini mi se da je nešto više sijed nego u seriji. Smršavio je i djeluje kao da je viši, te je izgledom bliži ekipi koju bi za svoja djela birao G.B. Shaw, a ne za Volponea.
Govori malčice nervozno, kao kad se na početku TV-epizode obraća gledaocima, žaleći se na novi tok događaja.
“Nastala je uzbuna, jer je taj novinar povrijedio moralni kodeks britanske štampe: došao je prerušen u bolničara, postavljao je polu-nejasna pitanja na koje je već imao gotove odgovore, a sve je to objavio kao autentični razgovor sa mnom. Uostalom, koga se tiče jesam li ja homoseksualac ili nisam”, nastavlja Rene, pa kaže:
“Čudi me da netko nije napisao i za Guya Sinera, koji igra poručnika kojemu se očito sviđaju muškarci, da je i on homoseksualac, kad ga već glumi.”
Gorden Kaye me opet nudi pićem, pa nastavlja:
“Nadam se da vaš časopis ne zanima jesam li homoseksualac ili nisam, zar ne?”
Odgovaram da nas to ne zanima, mada je svaka svježa informacija uvijek dobro došla…
Dakle, nije bilo svježe informacije te vrste. Krčmar iz francuskog mjestašca Nouviona, u kome se ispresijecalo toliko ratnih i ratničkih egoizama, halucinacija i komičnih strategija, ograničio se da doda:
“Ah, jednom sam bio i oženjen.”
To je bila krčmareva točka na “i” teme o njegovom homoseksualizmu. Tabloid ‘The Sun” je senzacionalno i na prvoj stranici objavio članak o tome kako je Gorden Kaye u svom stanu imao “toyboya” (dječaka igračku, mlađeg homoseksualca).
Drago mu je što je serija tako popularna u Jugoslaviji, pa kaže da je jednom ljetovao na Hvaru (“sa ženom!” dodao je). Bilo mu je lijepo, ali se sjeća i jedne naše hotelske antikomedije, kad su im na “fish picnicu” ponudili nekakve sitne ribice umjesto najavljene i naplaćene tunjevine.
Na kraju će Gorden Kaye:
“Čujem da je kod vas u Jugoslaviji politički vruće. Je li to istina?”
“Istina je”, odgovorio sam, a zatim se začulo zvonce.
Vratio se mladić koji vodi brigu o francuskom krčmaru koji je osvojio simpatije cijeloga svijeta.(Index.hr)
Razgovarao: Branko Bucalo (Izborov jesenski magazin, 1990.)
