Martina Krog (22) iz malog zagorskog mjesta Štuparje, udaljenog pet kilometara od Krapine i deset od Pregrade, jedinstven je slučaj u hrvatskom pa vjerojatno i svjetskom ženskom nogometu. Naime, Martina je pri rođenju ostala bez desne ruke pa sada nosi protezu. No, to je nije spriječilo da se aktivno bavi sportom.
– U Pregradi postoji ženski nogometni klub, a trenerica Silvija Makar dugo je nagovarala moje roditelje da me puste na trening. Na kraju su popustili pa sam vrlo brzo počela igrati, prvo za juniorke, potom za seniorke – rekla je Martina.
Podrška obitelji
Vjerojatno su suparnice bile upoznate da igrate s protezom?
– Bile su. I imala sam osjećaj kao da paze kada ulaze sa mnom u duele. Nije me to opterećivalo, ali s vremenom je to postajalo sve manje i manje izraženo. Sve dok dueli nisu postali sve čvršći i čvršći. I kod jednog takvog prekršaja slomila sam ključnu kost i to na desnom ramenu. To se dogodilo prije tri godine. No, srećom, nisam morala na operaciju pa sam se brzo oporavila i već nakon mjesec dana ponovno sam zaigrala – govori Martina.
Dolaskom u Zagreb počela je igrati i futsal i tu je bila jako dobra.
– Upisala sam Agronomski fakultet. U to vrijeme igrala se sveučilišna futsal liga, a moj fakultet bio je pobjednik prošle godine. Onda me Tihana Nemčić zvala da igram Prvu futsal ligu za Alumnus.
– To s futsalom nikako se nije sviđalo mom treneru velikog nogometa iz Pregrade. Rekao je da biram: ili veliki nogomet ili futsal. Ja sam odlučila oboje pa sam prešla u klub Katarina Zrinski iz Čakovca – istaknula je Martina. I taman kada ju je krenulo s nogometom i futsalom, saznala je da ima karcinom debelog crijeva. Sjećam se i uvijek ću se sjećati.
Liječnici su mi priopćili za karcinom 28. listopada prošle godine. Imala sam problema sa stolicom i stalno sam odgađala odlazak kod liječnika. Onda sam otišla i dobro je da sam otišla. U početku nisam ni bila svjesna što me snašlo. Mislila sam – bit će operacija i to je to. Čak sam nakon te dijagnoze odigrala dvije utakmice za Katarinu Zrinski.
Kad sam shvatila da je to vrlo ozbiljna stvar, nisam paničarila. Ostala sam hladne glave. Operirali su me i sada idem na kemoterapije. Dvije sam odradila, čeka me još deset. Za sada dobro podnosim kemoterapije. Kosa mi još nije počela otpadati. Pa i ako otpadne, nije problem. Ne, neću nositi periku. Stavit ću kapu i idemo dalje – rekla je Martina.
– Naravno da sam prvo pitala liječnika mogu li igrati. Dobila sam zeleno svjetlo i nitko nije bio sretniji od mene – istaknula je.
Martina ima veliku podršku roditelja, sestara Mirne i Danijele te brata Tomislava.
Volim studirati
– Ja sam najstarije dijete. Danijela se već s dvadeset godina udala. Tako to ide kod nas u Zagorju, a brat Tomislav ima 17 i također igra nogomet za Pregradu. Imam i veliku podršku mojih prijatelja – istaknula je.
Dečko?
– Ništa za sada – rekla je.
Nije slučajno upisala Agronomski fakultet. Jasno je da se od ženskog nogometa u Hrvatskoj ne može živjeti.
– Moji se doma bave pčelarstvom. Imamo sto košnica i proizvodimo sve moguće proizvode vezane uz med. Tu se vidim jednog dana – rekla je.
Ne bojite se uboda pčela?
– Ma ne. Čak sam nekoliko puta išla među košnice bez zaštitne maske i odijela. Nije da me u životu nisu ubole pčele. Ništa strašno – zaključila je Martina.
