Fejzbuk (i druge mreže) je nezaobilazno postao način življenja. Sjećam se, još prije pet – šest godina kad je većina tvrdila da je to opasna zaraza, danas je i ta većina baš opasno ‘zaražena’ svakodnevnim čitanjem novosti na portalu, crne i žute kronike, na portalima se sve čita o modi, zdravlju, politici…
Da ne govorim o prepucavanju, blaćenju, komplimentima, promociji…
Istina, postali smo, nas većina, statika, kipovi, iskrivljeni kičmenjaci, podosta njih virtualni ljubavnici. Ocrtavamo svoje osobnosti, a i svijetu, u dovoljnoj mjeri otkrivamo sebe i svoje lice. Penzići masovno uče služiti se računalima. Vrtićka djeca sjede u pelenama ispred ekrana i nema šanse da budemo od njih brži u nekim igricama.
Sve se umrežava, sve se vidi i provodi preko kompjutera. Eh, kako su novinama poslastice neke masne svađe poznatih na društvenim mrežama. I dok sve to zbrojim, otprilike probam pratiti prvo, drugo, peto… naiđem na neki problemčić, a moje dijete, doduše udato, mi veli: Pa daj, kad budeš konačno samostalna na toj škatulji (kutiji).
Ponovo ti budem počela kupovati novine. Novine! Istina, zar i one odlaze u povijest? Zar se smanjuje naklada većine njih kao i broja naše mlađe populacije? U tako kratko vrijeme? Joj, koliko bismo mogli reći o napretku uma i samo dvije ruke i jednoj glavi…
I na kraju, nedavno sam podignula u banci onaj mali daljinski za transakcije na svojem računu. E, sad me ubij ako znam rukovati s time. Ako pitam onu svoju, ta će mi sigurno za foru maznuti koju stotku. Ja gubim bitku sa mnogo stvari. Znači, starim.
Oni stari neke stvari ne znaju niti izgovoriti na engleskom, što s njima? Pa i mjesne udruge moraju za sva događanja raditi projekte ako žele lovu ili se neće događati više pola društvenoga života na periferiji.
Ima i onih koji su izvan svega. Ali svako malo dočeka ih pitanje: Pa gdje ti živiš? Da, treba donijeti opasnu odluku. Gdje i kako bismo morali živjeti? I, je li to uopće… normalan život?