Filipova priča potvrđuje da se uz učenje, trud i volju može vinuti u visine. Odmalena je želio biti pilot, nikad ni o čem drugom nije ni razmišljao…
– Odmalena sam želio postati pilot, nisam nikad ni razmišljao o nekoj drugoj profesiji. Roditelji su mi oduvijek bili veliki uzor i podrška, a kako mi je i otac pilot, usmjeravao me prema pravim putevima – kaže Filip Kranjec (25), Međimurac koji je ostvario svoj dječački san i danas leti za aviokompaniju FlyDubai u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Njegov otac također je pilot u azijskoj tvrtki, no u konkurentskoj, u Omanu. Filipova priča potvrđuje da se uz učenje, trud i volju može vinuti u visine, ali i da Međimuraca ima diljem svijeta. Nakon srednje škole American-British Academy, koju je završio u Muscatu u Omanu, upisao je Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu, smjer civilni pilot.
Nakon fakulteta potražio je posao FlyDubaiju, gdje je prošao i šestomjesečni program školovanja, koji je ujedno i selekcijski postupak za posao u tvrtki. Odradio je psihotestove i poslan na obuku u avion B737NG.
– Posao je dosta težak, no volim ga i to je najvažnije. Nikad mi nije teško ići na let, makar on bio u 3 sata ujutro. Jedan od najdražih letova bio mi je do Zagreba – kaže. Posao je izazovan i dinamičan, počevši od pripreme pa do samog leta.
Slijetanje u Istanbul po oluji
Stalno se, napominje, događa nešto novo što traži primjenu znanja i iskustva kako bi se reagiralo na najbolji način. Nikad nije dosadno. – Najveći je izazov letjeti po izvanrednim vremenskim uvjetima, avionom je teško upravljati po jakim vjetrovima, a kad tome još dodate mrak i lošu vidljivost, može postati vrlo zanimljivo. Mi piloti činimo sve da bismo spriječili opasne situacije.
U svom skromnom letačkom iskustvu još nisam imao nikakvu opasnu situaciju, a kaže se da se dobar pilot i ne smije dovesti u nju. No nemoguće je uvijek sve predvidjeti – dodaje. Dokaz je i nedavna nesreća u Brazilu. Adrenalin je normalan u tom poslu, pogotovo pri slijetanju jer i najmanja pogreška može dovesti do ogromne štete.
– Jedne smo večeri letjeli za Istanbul. Bila je snježna oluja i jako puno aviona čekalo je na slijetanje. Prvo nas je kontrola poslala u takozvani holding istočno od grada, gdje smo morali čekati na red. To ne bi bio problem da nismo trošili gorivo.
Trebalo je odvagnuti je li bolje otići na neki drugi aerodrom ili probati sletjeti unatoč lošim uvjetima. Nakon 45 minuta čekanja dobili smo dozvolu za prilaz aerodromu i uspjeli sletjeti pet minuta prije zatvaranja aerodroma zbog oluje.
Tijekom leta moram razmišljati o puno stvari koje su bitne za let, tako da ne osjećam neki pritisak i teret odgovornosti. No, ako zeznem, plaćam najveću cijenu, zajedno s ljudima koje vo- zim – dodaje. Aviokompanijama kronično nedostaje pilota. Neke čak zrakoplove drže prizemljene jer nema ljudi koji bi njima upravljali.
Boeing ili Airbus najiskustvo
– Problem je u tome što je školovanje pilota jako skupo pa aviokompanije žele već iskusne pilote kojih baš i nema na tržištu radne snage. Jednom kad skupi iskustvo na avionu tipa Boeing ili Airbus, pilot može ići kamo god poželi – kaže Filip koji o visini plaća ne želi govoriti, no zadovoljan je. Njegova obitelj vuče korijene iz Kotoribe.
Otac Franjo (54) zaposlenik je kompanije Oman Air. Još nisu letjeli zajedno. – Tko zna, možda mi se i ta želja ostvari. Od oca sam puno naučio i još puno toga mogu – kaže Filip.
