Gledam kroz prozor to kasnojesensko sivilo i depra me udari onako misaono u rebra i njedra mi zatrepere. Dvije se ptice na žici stisnule od vlage i kišnih kapi, zavukle glavu u mokro perje i izgledale su kao dvije kuglice na metar udaljenosti. Nije mi jasno zašto ne nađu neki kutak, gdje bi, kad pada kiša, bile pod strehom. Tko bi ga znao sva ta pravila života, ponašanja i odnosa uopće.
Usporedim te ptice s parom ljudi i zaključim, da se mnogi parovi ponašaju upravo tako. Sve započne s ljubavlju, kod njih većine, a završi upravo ovako, sa dozom mokre i hladne tolerancije. Ili poštovanja. Ili se jedna od ptica udalji od druge. Ili odleprša. Ima bezbroj načina odlaska.
Nema neke formule kojom bismo mogli nešto ovjekovječiti, posebno ljubav, koja je specifična i nikada do kraja definirana i po postojanju i po smislu i po trajanju. Samo znamo da se zbog nje pomiču planine i čine nemoguće stvari.
Morala sam ovako s uvodom. Tko prati aktualna događanja, zna da se digla velika frka zbog nataliteta koji je u padu i abortusa koji se ne preporuča i kao… želi zabraniti.
Čitala sam i mnogo priča koje udaraju direktno u emocionalnu žicu mogućih roditelja, čitala sam o podjeli novca za novorođene, čitala sam kako poznate osobe svjedoče o svojem preobraćenju, ma joj, čitala sam i odslušala mnoge životne priče gdje su djeca gurnuta u prvi plan.
Pa, ako baš hoćete, život je svetinja, ali ne besplatna. Predugo bi trajalo da duljim argumentima, zato ne mogu a ne reći. Zašto najviše o tome govore ljudi koji su uzjahali svoje ranojesenske godine? Zbog vlastitoga iskustva? Moguće. Moguće da misle da mladi i seksualno plodni ljudi nemaju svoj mozak i nemaju emocije… a sve je moguće. Tako misle oni …jesenski.
Ali kada se pogledamo oči u oči, ipak si moramo reći istinu. Mladi ljudi su žrtve nesigurnog i nezaštićenog emocionalnog i financijskog vremena. Toliko su dugo izloženi tom virusu da je vlak iskočio iz tračnica. Ljubav je promijenila kolosijek. Više se …prave ljubavi… ne čekaju beskonačno na nekom od perona. Ljubav postoji u svim oblicima, ali ne više u onim tradicionalnima
Okviri su potrgani, bitke se vode, a rat će biti izgubljen. Tako dugo, dok se ne prestane s lažima, krađama, nasiljem, progonom mozgova, ispiranjem mozgova, nećemo slaviti život. Evo, uzmimo za primjer svo ovo blještavilo koje visi i žaruljice koje lelujaju na vjetru, svjetlo koje nas veseli gdje god pošli i gdje god došli…
Vjerujte, mijenjala bih sve tri svoje mobitele, dva laptopa, pet staklenih kugli i gitaru za dva mamina zabranjena svilena bombna na novogodišnjoj jelki, za jedno blještavilo života kada smo tri moja brata i ja zajedno još uvijek vjerovali da ćemo dobiti još jednu sestru. Kriomice smo otvarali prozor u sobi da nam roda donese zamotuljak. Možete li vjerovati?
Danas ne otključavamo jer danas dolaze samo uplatnice, svežanj reklamnog materijala, opomene, ovrhe, pozivi ovakvi ili onakvi, ulaze lopovi i sumnjivi ljudi koji ne mogu prodati proizvod, a htjeli bi preživjeti.
Samo kažem… moglo bi se desiti da i za preobraćenje postane prekasno. A molim vas lijepo, tko ne bi slavio život da je sretan i zbrinut? Ovako… život se promijenio, a neki uporno prodaju priče jer su odgojzali svoje pa ne priškodi posoliti malo pamet mlađima… Umjesto da se maknu i daju priliku tim istima da zarade, pa da prestanemo gledati kako cijele obitelji kotrljaju kovčege i gledaju red vožnje na zidu čekaonice.
Red vožnje s gorkim okusom dana koji su nam na pragu… ali u tuđini…
