Obitelj Fabić iz Kotoribe naizgled je kao svaka druga sretna obitelj s puno djece. U obitelji Ivana i Mirjane rodilo ih se čak devetero, sedam sinova i dvije kćeri. Vjerojatno će mnogi odmah pomisliti – ah, lako njima, sigurno su vjernička obitelj, djeca su odmalena u Crkvi pa su dobra i poslušna i nikad s njima nisu imali nikakvih problema. No, nije baš uvijek tako, piše Regionalni.com.
Ovisnost i depresija
Iako se već na prvi pogled vidi da u ovoj obitelji vladaju velika obiteljska ljubav i sloga, nisu ni njih zaobišli problemi s odgojem djece. Zapravo, susreli su se jednom od najvećih roditeljskih noćnih mora, a to je ovisnost djeteta. Kao što i sami kažu, i oni su prije mislili da se takvi problemi “događaju nekome drugome i nekim drugim obiteljima”.
Njihovo peto dijete, Jakov, u srednjoj je školi počeo s klađenjima na automatima. Vremenom je njegova strast za igrama na sreću poprimila razmjere ovisnosti te je zbog velikih gubitaka i dugova upao u teške depresije. Njihova priča danas ima sretan epilog. Jakov se “spasio” ulaskom u zajednicu Cenacolo, koja je uglavnom poznata kao zajednica unutar Crkve koja pruža alternativni način liječenja i novu šansu bivšim narkomanima, ali je danas među mladima koji u njoj nađu spas sve više ovisnika o kockanju, pošasti suvremenog doba.
Obitelj Fabić odlučila je svoju priču podijeliti s drugima kako bi pokazala da su ovakvi problemi mogući u svakoj obitelji i kako bi upozorila na opasnost koja na mlade i njihove još nerazvijene mozgovne sklopove vreba iz mobitela, s interneta i video-igrica, o kojima su djeca, slobodno se može reći, postala ovisna (dovoljno je vidjeti njihovu reakciju kad im se uskrati igrica – njihovo emocionalno potonuće gotovo je identično ovisničkoj krizi), ali i kako bi pokazali da za sve to ima lijeka.
– Kasnije smo uvidjeli i neke naše greške koje smo radili kao roditelji. I mi smo se pitali pa u čemu smo pogriješili, jer sve smo ih odgajali jednako. Ali upravo je u tome greška, jer nisu sva djeca ista.
Neka su po prirodi čvršća i ne može im nitko ništa nametnuti mimo njihove volje, takav je naš najstariji sin, a Jakov je bio senzibilniji i povodljiviji, društvo bi ga lako povuklo na svoju stranu – govore za Regionalni.com gotovo uglas tata Ivan i mama Mirjana dok razgovaramo u njihovoj kuhinji, koja zbog velikoga drvenog stola s klupom “u L” i tople peći na drva podsjeća na stare filmove s velikim seoskim obiteljima koje su se sve skupljale oko zajedničkog jela.
Više nije bilo mira
Objašnjavaju kako je sve to krenulo. Obitelj živi i vodi obiteljski posao uzgoja jednodnevnih pilića u Kotoribi, a Jakov je, kao i ostala njihova djeca, krenuo u srednju školu u Čakovec. U drugom razredu počeo je odlaziti u automat-klubove. Stariji sin ih je na to upozorio i pokušavali su s njim razgovarati, ali se on “uvijek nešto izmotavao”.
– Jednom je dobio i izgubio 162.000 kuna. Zatim bi zapadao u teške depresije. Više nije mogao funkcionirati. Počeo je lagati i krasti. Bojao sam se za njegovu dušu – govori otac Ivan. – Nitko u kući više nije imao mira, poremetili su se obiteljski odnosi i tad smo se obratili zajednici Cenacolo, za koju smo i prije znali – prisjeća se majka objašnjavajući kako su tad shvatili da je riječ o pravoj ovisnosti i da ga moraju iščupati iz ove sredine.
Nikad nisu tražili pomoć liječnika, psihologa ili psihijatara te ističu da su odmah došli na pravu adresu, jer je njihov 22-godišnji sin nakon dvije godine provedene u Cenacolu danas sasvim druga osoba. Proces “izlječenja” bio je težak i prvi put su ga vidjeli tek nakon sedam mjeseci, ali na kraju se sve isplatilo.
– U našu je kuću ušao mir i sretni smo jer opet imamo sina. Netko mi je jednom rekao da bi mu srce puklo da ne može toliko dugo vidjeti sina, a ja kažem da bi mi srce puklo da sam ga i dalje gledala takvog – govori hrabra majka Mirjana.
Jakov se zajednici Cenacolo pridružio u rujnu 2014. godine u Vrbovcu. Prvih mjeseci obitelj s njime nije imala nikakav kontakt, a zatim je za Božić stigla njegova čestitka u kojoj je pisalo – “hvala što ste mi pomogli”. Nedavno ih je posjetio i opet su o svemu mogli normalno razgovarati.
