Baš su čudne te jesenske večeri. U meni je zamro žamor života i tišina se uselila kao lopov u moje ormare, knjige, među cvijeće i čak među vas ponaosob. Guramo glave u svoje probleme, sve se manje bavimo tuđima, čak i radostima.
Razdvajamo se i odvajamo, razbijamo polako društva i grupe koje su služile za zimsko prebivanje. Osamili smo se… nehotice… Ukrade nas tehnika i odvede u čudnovati svijet, nekada Šegrta Hlapića, danas avangardnih i nevjerojatnih tehničkih spravica. Teško se živi. Ali živi se. Manje se radi. Ali tu i tamo sića namakne se. I nekako smo potiho zadovoljni. Skromno zurim u ekran laptopa i pitam se zašto ne izađem malo u šetnju i promrznem?
U meni neki glas šapće… prošeći… hodaj, pokreni se, a meni uspije tek ustati od računala i zaustaviti se pokraj prozora. Prohladna maglušina uvlači se među zimzeleno grmlje onkraj ulice i polako, čini se tonu teška, pokreće i leluja kao usamljeni pijanac. Malo sim, pa malo tam, nije to ni lijevo ni desno, već nedefinirana koreografija za koju ne znaš kako će završiti.
Da znate, nema više maglovitih pijanaca. Ne onih koji sjedaju za upravljač i postaju potencijalna opasnost, već onih koji su fićukali u žnj molu neku o Miciki ili Katici. I koji se nisu ujutro budili u pritvoru, već samo blatni i s velikom kvrgom na glavi. Ko je još ostal dužan zadnju rundu radi fajrunta? To niti sam Bog ne bi znal.
Čini se kao da je iza mene cijeli jedan život. I jest, dakako. Primjerice, fućkati neku pjesmicu nisam čula deset i više godina. Gdje su sad sve moje ljubavi? Gdje su oni divni anđeli, rekao bi pokojni Ivčić.
Ja pitam u svoje ime, dok zurim u bijeli veo koji se zrakom pokreće.Magla se vuče i grli moje razmišljanje. Ljubav ima sasvim neku drugu dimenziju. I brak. I obitelj. I seks. I moral. Jer… došla su sasvim neka druga vremena. Gdje nečija sudbina nije atrakcija, već samo neka sitna novost na kavi. U razmaku između dva razgovora i pisanja poruka.
Iskreno, od života sam uzela mnogo, a mogla sam i više. Neću sada cendrati za onime što se nije dogodilo. Jer, sve se uvijek događa s opravdanim razlogom.
Kad bi me sada misao odvela na mjesto gdje je moje srce, bilo bi to vrlo daleko. Misao bi sjekla hiljade kilometara i zaustavila se na hladnome Sjeveru. Ali… u životu uvijek postoji to čudnovato… ali. Eto, o tome razmišljam dok zurim kroz prozor svoje rane jeseni i čeznem… kronologiju kantam unatrag, ali, uzalud vam trud, svirači…
Prave odluke su za mudre i odlučne ljude. Nekako mi se čini da je ova jesen učinila me neodlučnom za otvaranjem vrata i polaskom u maglovitu noć. Zato se vraćam od prozora i sjedam u stolicu za ljuljanje. Vraški je taj sentiment. Prošlo je vrijeme kada se srce kali na vjernosti. Umjesto toga, otvara se računalo i okreće nova, sasvim neka drugačija ljubavna stranica.